Page 69 - STAV broj 169
P. 69
STAJALIŠTA
Piše: Apokrifni frazarij
Irfan HOROZOVIĆ
Uskomešani niz slika
Sjeo je do mene dok smo gledali u
kišu i iščekivali alfira. Kralj Troje, ili izvještaj o
A kiša nam nije bila sklona. neobičnom čovjeku Prijamu
Moja žena ga je počela slikati čim na večernjem čitanju
ga je vidjela. Visok, star čovjek u odijelu
s tamnom kravatom na bijeloj košulji i Ne prihvatate ništa novo za gotovo, zar ne? Isuviše su vas često varali. E,
mojom knjigom u ruci. vidite, baš u tom grmu leži zec (slatki mali frazični), leži i drhturi od straha da
ga ne dograbi zmija, ona ista zmija koja budalu capi i drugi put iz iste rupe
– Odmah sam je počeo čitati – kaže mi.
Bio je to uvod u večernji razgovor o Internetska enciklopedija nas podsjeća Herman Broch, iz njegove flore i faune,
knjizi. kako je Voltaire kazao da je Homer stvorio složimo se s umirućim Vergilijem iz
Govorio sam o kolijevci svijeta. Vergilija i da je, ako je tako, to bez sumnje Brochovog romana, koji osjeća da potreban
Zibanju zipke mora. njegovo najljepše djelo. bi bio beskrajan život pa da se zadrži jedan
Disanju bešike duše. jedini oskudni trenutak sjećanja, beskrajan
Na kraju večeri on stoji ispred mene Prijam i dalje čeka moj potpis. život pa da se baci jedan jedini trenutni pogled
i pruža mi knjigu na potpis. Nisam ga spominjao u knjizi, pomislih, u dubinu jezičkog ponora!
– Koje ću ime napisati – pitam. kako je to moguće, možda je ovo neko Jer, šta je novo, ako ne staro – samo
– Prijam. upozorenje. Možda su Paris i Helena drukčije viđeno! I tu je, zapravo, istinska
Iznenađen sam. među posjetiocima. nepreglednost Broch-Vergilijevog čestara.
Zaista izgleda kao kralj. Prijam me gleda tužno i s Čestara i ponora.
Kao da je maločas skinuo togu i razumijevanjem. Pošto jezik koji govorimo ili šutimo
odjenuo odijelo. Toliko sam detalja želio pokazati ne sadrži u sebi naš svakodnevni život, i to
– Tako se zovete? bih li ocrtao glavnu priču koju sam tako posve, onda su i nove sintagme koje svaki
– Da. mislio oblikovati. trenutak srećemo na rubu tog ponornog
– Kao kralj? Prijam iz Troje? Priča će biti zanimljivija ukoliko bude predjela samo adekvati, odnosno mutanti
– Ne, iz Blata sam. samo nagoviještena, mislio sam. Isuviše koje nam zemlja vraća odgovarajući na
A gdje su ti Hektor i Kasandra, umalo je mnogo onih priča o kojima ne želim ono što smo zakopali u nju. Ne čudimo
ne upitah. govoriti jer mi je znanje nedostatno. se zato svirali s kozijim ušima.
Ipak, ništa nisam kazao. O svemu tome svjedoči Euripidova Svaki je čovjek dobar čovjek u lošem
Čitav taj dan na Otoku događaju se začuđujuća drama Helena, s kojom na svijetu, s osmijehom je pokušao da potcrta
neobične stvari koje imaju dodira s mojom poseban način korespondira Goetheov jedan sjajni, pomalo zaboravljeni pisac
knjigom o Otoku. Faust (čin jedan njegov kog sam uvijek dvadesetog stoljeća čijeg je pola pepela
Najednom vidim uskomešani niz slika. doživljavao kao zasebnu dramu), da zakopano na Kavkazu, podno Ararata, a
Laokont, koji pokušava upozoriti, ali ne govorim o drami Jeana Giraudouxa druga polovina u Americi, u Kaliforniji,
dolaze zmije i dave njega i njegove sinove Trojanskoga rata neće biti. gdje je fizički rođen. Nije li to naličje
kako bi drveni konj koji donosi propast Mnogo sam puta u životu gledao Sartreove rečenice pakao – to su drugi,
mogao biti primljen kao dar. historijske utakmice. naličje koje zari karakteristični osmijeh
Kasandra koja sve vidi i zna... Govori, Priznajem da sam neke od njih Williama Saroyana, jer je o njemu,
ali niko je ne razumije. zaboravio. naravno, riječ?
To je kraj Ilijade. Iščekivači čuda mogu biti zadovoljni. Šta bi još moglo da nas iznenadi u
I početak Odiseje. Svaki dan neko čudo. ovom svijetu najboljem od svih svjetova, a
To je uvod u spjev koji nas obavještava Bajkoviti život nastavlja svoju igru. što već ne postoji u jezičkom krajoliku u
o budućnosti izgona. Ne prihvatate ništa novo za gotovo, zar kojem živimo i u kojem je novo za gotovo
To je uvod u Enejidu. ne? Isuviše su vas često varali. E, vidite, baš monotoni dio trenutačnih damara nade?
Govorimo o prostoru spjevova večeras. u tom grmu leži zec (slatki mali frazični), I to je, možda, osnovno, pesimističko
Govorimo zašto sam o tom napisao leži i drhturi od straha da ga ne dograbi značenje fraze koja nas na to podsjeća.
knjigu. zmija, ona ista zmija koja budalu capi i Nakon svega, prijatelj mi kaže da mu
drugi put iz iste rupe. Šta vrijedi zeki što je to zaista ime koje se prenosi s koljena
se plaši čak i guštera, šta mu vrijedi što ne na koljeno. Ko zna zašto i ko zna kad je
vjeruje više ničem novom, što se oslanja to počelo? U svakom slučaju, njegovo
samo na stare, trajne vrijednosti, šta mu ime je Prijam, a bliski ga već godinama
sve to vrijedi ako se zna da je staro tako zovu Prime.
često novo, da staro za gotovo malo-malo Ne stari učiteljica života.
ispadne novo za gotovo? Starimo mi.
Ipak, pokušajmo za trenutak izbjeći Uzbudljiv život, zar ne? n
iz tog jezičkog čestara, kako ga naziva
STAV 31/5/2018 69
