Page 71 - STAV broj 383 - 384

Gledao sam iste te prizore idući osmijehom. Najviše sam volio kifle iz
ulicom, šećući ulicama u kojima te pekare. Namazao bih ih puterom i
sam odrastao. Izgledalo je, u isto džemom. “Dobar dan. Je l’ to proradi-
vrijeme, i lijepo, i ranjeno, i pr- la pekara?”, upitah. Angelina me u prvi
kosno – taj red kuća i zgrada, bez mah nije poznala, ništa nije odgovorila,
stakla na prozorima, bez krova, s samo je prišla blizu. Potom je pogledala
rupama u zidovima, naredanim u mene, pa u mamu... “Dino, je l’ ti to
daskama iznad vrata, iznad ula- sin? Kako si samo narastao? Samo ovaj
za, ondje gdje je bilo života, gdje rat da stane, bit će svega, dete...”, reče
su još stanovali ljudi. pomilovavši me po kosi.
Stajali smo ispred pekare, u zaklonu,
POVRATAK OTPISANIH pet ili deset minuta, prisjećajući se dogo-
Nije pucalo. Nije bilo ni dovština iz mirnodopskog perioda. Ange-
pretjerano vruće. Nije puhao linina kćerka Edita udarila me biciklom
vjetar. Prolazio sam pored kada sam imao pet ili šest godina. Završio
Kabašijeve pekare. Odjed- sam u bolnici. Nije ništa bilo slomljeno.
I pored silnog roditeljskog nagovaranja,
Edita više nikada nije vozila
bicikl.
Pretrčali smo dio od
kafane “Koreje” do naše
kuće. Taj je dio bio vidljiv
s agresorskih položaja na
Beka ravni. Djed se silno
obradovao iako burek nije
više bio vruć.
Olovo je izgledalo dru-
gačije u odnosu na prve dane
Agresije Kao da se život vra-
ćao. Bilo je više ljudi. Nakon
dvije godine rata, bjesomuč-
prevuče MTS (materijalno-tehnička nih napada i ofanziva, toliko
sredstva) prema liniji na Bakićima. bitaka, toliko ranjenih i pogi-
Došao sam do pola mosta i stao. nulih, sada, kada su otvoreni
Uživao sam u prizoru. Olovo je putevi, Armija RBiH bila je
sve bilo izelenilo. Gledao sam iz- svakim danom sve jača i jača.
granatirani krov kuće u kojoj je Kao da je sazrijevalo, raslo u
rođen i gdje je odrastao Danijel narodu samopouzdanje. Moglo
Ozmo, sjećajući se časova odr- se to osjetiti od najmanjeg dje-
žanih upravo na ovom mjestu, teta do vojnika na liniji fronta.
gdje nas je dovodila učiteljica u Olovo je odbranjeno.
trećem razredu, govoreći nam o Drugoj kući, našem izbje-
životu i radu našeg znamenitog gličkog domu, krenuli smo oko
umjetnika. šest sati. Trebalo su nam dva sata
Gledao sam prema trokutu, pješice da dođemo natrag u selo.
ondje gdje se sastaju Bioštica i Na ulazu me mati hrabrila: “Izdr-
Stupčanica, prema olovskoj banji i Gor- ži još koju sedmicu. Kad završiš
njem Olovu. Stajale su na istom mjestu nom se ispred pekare pojavila sedmi, vraćamo se našoj kući. U
džamija i katolička crkva. Ispod su bile teta Angelina, vlasnikova supruga, neko Olovu se formira odjeljenje.” Pogledao
izgorjele kuće. Ruševine. Bez prozora. ko me je uvijek dočekivao i ispraćao s sam je ne vjerujući onome što je govo-
rila. “U Olovu će se odvijati nastava?”,
Drugoj kući, našem izbjegličkog domu, krenuli smo oko upitah. “Da. Vidjela sam Fahru Tufkinu
šest sati. Trebalo su nam dva sata pješice da dođemo neki dan. Već Civilna priprema prostori-
je u zgradama nasuprot doma kulture”,
natrag u selo. Na ulazu me mati hrabrila: “Izdrži još objasni mati.
Tu noć od uzbuđenja nisam zadugo
koju sedmicu. Kad završiš sedmi, vraćamo se našoj zaspao. Kad završim sedmi razred, vra-
kući. U Olovu se formira odjeljenje.” Pogledao sam je ne ćam se kući. U Olovo. Je li to moguće?
Je li to moguće? Je li to moguće... Kao da
vjerujući onome što je govorila. “U Olovu će se odvijati je neko ispisao tu rečenicu na zidu iznad
nastava?”, upitah. “Da. Vidjela sam Fahru Tufkinu mjesta gdje sam ležao, potom su slova po-
stajala deblja, šireći se izvan sobe, napolje,
neki dan. Već Civilna priprema prostorije u zgradama čas lijevo, čas desno, prema rijeci, prema
planini, dobijajući nove oblike i konture
nasuprot doma kulture”, objasni mati. – u svijetu snova. n

STAV 8/7/2022 71