Page 73 - STAV broj 383 - 384
P. 73
Radimski, arheolog i tragalac za rudar- nije uzalud kopao te mu objašnjavaše
skim blagom kojem imamo zahvaliti za da je ovdje nekada davno, prije više od
temelje bosanske mineraloško-geološke dvije hiljade godina, bilo žrtvište, pa
zbirke. Povučen tim pričama, ostade Je- mu pokazuje nagorjele kosti, životinjske
glička duže u Cazinu nego što je plani- zube, jedan komad hrđom izjedenog že-
rao. Dovedoše njega pred Selman-bega ljeza koji je nekada možda bio motika,
Cerovića, vlasnika zemljišta na Čungaru, pa dlijeto, i još jedno, veće, komad noža
i ispod njega, i dalje, do Osredka, do Sla- i komad bronze i na kraju fibula, dobro
tine, do Čizmića. Njih dvojica stadoše se očuvana, rebrasta joj stremenka, ukrašena
“dogovarati radi prekopavanja tog veli- dugmićem, sav zanesen govori Jedlička,
kog nasipa”, piše Vjeceslav i pogledom a kada ga Selman-beg priupita šta je to,
klizi preko bijelih pranišana s izbočenim ta fibula, te mu ovaj odgovori da je to
jabukama. šnala za kosu, dođe ovom, Selman-be-
Stoje oni tako kao da su se dlanom gu, da se nasmije, i sebi i ovom zgubi-
oslonili o kuk i isturili laktove, a pod tro- danu pred njim, ali umjesto toga samo
uglim njihovim čelima raširio se uklesani zapucketa jezikom od nepce, čudeći se,
polumjesec kao da mu se smiju. Opet ih ne tom tako vrijednom pronalasku, kako
je neko prekrečio. Stražari što po cijeli misli Jedlička, već tome da se odrastao i
dan stoje pred zgradom Zemaljske vlade školovan čovjek, carski službenik, pre-
ni ovaj put nisu uspjeli da vide ko to do- meće po ovom blatu zbog nekakve stare
lazi i bijeli te stećke uspravljene u nišane ukosnice, a i on s njim, beg i Krajišnik
pred Alipašinom džamijom, kao što nisu i gdje mu je nam.
Legenda priča o gradu za vidjeli ni prošlog proljeća, ni pretprošlog, KACIGA OD BRONZE
nijednog otkako im je naredio da posebnu
koji nisu čuli samo oni koji pažnju obrate na te stele i da mu dove- veni sanduk u koji položi onu hrđotinu
Iste godine, čim Jedlički otesaše dr-
du onog ko krišom dolazi i svakog pro-
vjeruju da ne postoji ništa ljeća pred Đurđevdan udara krečom po s Gradine i ispratiše ga preko Mihaljev-
izuzev onog što se dade njima. I sklizne pogledom Vjeceslav po ca za Bihać, priča o gradu koji je nestao
u plamenu premetnu se u priču o ćupu
ružičnjaku sve do kamene ćuprije preko
premjeriti metrom. Koševskog potoka – toliko je zavolio da punom zlata. Nju najvjerovatnije raši-
mu kad-kad dođe da, kao dijete, na jed- riše isti oni koji su pričali priču o gradu
noj nozi, skakućući tačno iz kamena u pa nakon Jedličkovog odlaska ponovo
kamen, pređe preko njenog hrbata tamo izmigoljiše iz svojih rupa i nastaviše
i ovamo, i opet, i još jednom, samo da ga kovati nove legende i vesti drugačija
nije stid i da nije carski službenik pa se predanja. Sada su posjedovali i dokaz
u njegovom ugledu i karakteru ogleda i kakav nikada nisu imali za pripovijesti
ugled i karakter cijelog carstva i kraljev- o drvenom gradu koji nestade u vatri
stva, najvećeg. i s njim svi njegovi stanovnici koji ne
I tako, ponovo spušta pogled na pa- htjedoše da se predaju ni Grku, ni Ri-
pir, povlači perom i zanosi se u njegovoj mljaninu, ni Vlahu, nikom, rasplitali bi
škripi, a da ni najsitnijim trunkom svo- na sve strane, i široko, svoje tajanstve-
je pameti nije svjestan da ga već sljedeće ne pelegare bez kraja... A sada su, na-
godine zima neće zateći na ovom svije- kon priče o ćupu punom zlata, onima
tu i da će ga srčana kap pokositi baš tu koji bi ih gledali sa sumnjom u očima,
pored tog mostića, iznenada, usred bije- podastirali Jedličeka te ih pitali misle li
la dana, dok bude uvlačio dim iz svoje oni da bi Švabo – nije Švabo, nego Čeh
lule i zamišljao kako će onog dana kada – nije ni Čeh nego Slovak – da bi Čeh,
se konačno bude opraštao od ove surove i da bi Slovak, i da bi bilo ko kome vra-
i prekrasne zemlje doći ovdje i odsanja- ne ne iskljucaše pamet onoliko kopao i
ti svoj veliki san, zavrnut će nogavice i prevrtao zemlju kako bi iz nje izvukao
pikajući komadić cigle ispred sebe, kao zahrđalo gvožđe. To pitanje lahkovjerni-
u igri školice, preskakutati iz kamena u ma nije dalo mira i po cijelu noć je ras-
kamen, svaki, uzidan u ovu ćupriju što pinjalo čašafe njihove mašte te ih pred
ga je sasvim opčarala. zoru dizalo i tjeralo da zgrabe kramp, i
Ali Jedlička ne nađe grad. Oni koji lopatu, i trnokop pa trčimice na Gradi-
mu pripovijedaše o njemu odjednom ne- nu i kopaj potajice jer ćup negdje mora
stadoše kao da su u zemlju propali. Samo biti i u nijemo zlato, pun.
se Selman-beg Cerović isprsi ispred nje- Jedan iskopa šljem. Dok je kopao,
ga i napomenu ga da mu je prije nego će odjednom se zemlja pod njim otvori i
zakopati govorio da su to bapske priče i on propade u nekakvu rupu i pred njim
da one koji ih šire treba odmah pohvatati bljesnu ćup. Kad je podigao fenjer da
i u haps. Smjerni se Jedlička samo skru- ga osvijetli, ukazaše se pod ćupom ko-
šeno smješkaše pokazujući Selman-begu sti i poviše njega lobanja i on shvati da
nekakvo ugljenisano iverje i pocrnjeli je propao u nečiji grob. To saznanje na-
pijesak i mrk kamen i govoraše mu da dignu u njemu takav strah da je u trenu
STAV 8/7/2022 73
