Page 48 - STAV broj 256

DRUŠTVO

Ismet Çalışkan, uspješni Bošnjak treće generacije u Turskoj

“MISLIMO POZITIVNO,

RADIMO I TRUDIMO SE,

PA ĆE I ALLAH DATI”

S braćom 1980. godine pokreće firmu za proizvodnju mašina
i opreme za mliječnu i prehrambenu industriju u prostorijama

Piše: Edib KADIĆ od 75 kvadratnih metara. Ismet kaže kako je ovaj mali projekt
edib@stav.ba danas prerastao u firmu koja se prostire na osamdeset hiljada
kvadratnih metara, s tri fabrike za proizvodnju, centrom za

istraživanje i razvoj, te prodajnim i marketinškim uredima

d Berlinskog kongresa 1878. o tome’, rekao mi je tada. Bilo mu je jako ući u prljavo srce. Isto tako i Allah, dž. š,
godine, pa u idućih pedesetak teško o tome govoriti. A ko bi ostavio svoj neće unići u srce koje je pokvareno. A neće
godina, Bošnjaci su stalno na- vatan, ko bi otišao bez velika zora?! Ja sada ni bez izuna, mora da se moli, da se išće da
Opuštali Bosnu, pa ih je, prema ne bih otišao u Njemačku sve da mi poklo- On uniđe u srce”, priča Ismet.
nekim statistikama, otišlo toliko mnogo ne apartman i daju posao. Nakon mjesec Kaže da mu je dedo bio hafiz i hadži-
da ih danas u svijetu živi višestruko više bih pobjegao odatle. Sada čujem da ljudi ja, te da je svake godine učio između 150
nego u samoj Bosni i Hercegovini. Veliki odu pa ostanu godinu, ili nekoliko godina i 200 hatmi, zavisi kakvog je zdravlja bio.
broj Bošnjaka koji danas žive u Turskoj u stranim zemljama. Nema govora, ja ne Otac mu je bio mujezin. “U ramazanu,
dobro govori bosanski jezik, zadržali su bih mogao izdurati. Nezgodno je to, niko te kada još nije bilo džamije nigdje u blizi-
dio kulture i tradicije, znaju odakle po- ne zna, ni ko si, ni šta si. Ne zna niko jesi li ni, a padao bi snijeg ili kiša, teraviju smo
tječu i od kojeg su roda. Ponosno govore bolestan, jesi li gladan. Tuđa zemlja tuga je klanjali kod svoje kuće. Đedo bi imamio,
o svojim korijenima, o Bosni koju nikada golema. A mi Bošnjaci smo drugačiji narod, a babo mujezinio. Mi smo bili djeca, to je
nisu zaboravili i koju uvijek rado posjeću- potpuno. Mi imamo merhameta, milosti, po nama bilo nešta posebno, dobro sam to
ju. Te posjete, kako kažu, evociraju lijepa tome smo uvijek nadaleko bili poznati. A upamtio. Muškinje bi klanjalo u jednoj, a
osjećanja, kao i sjećanja na Bosnu njiho- dobro se zna da je merhamet takav da neće ženskinje u drugoj sobi. Bili su to rama-
vih djedova i pradjedova koja su kasnije svakome u srce unići. Jer, srce mora biti či- zani koji se uvijek pamte. I sada se ljudi
prenosili na svoje potomke, a koja su i sto da bi bilo ispunjeno merhametom, neće sjećaju đede koji je u cijelom kraju bio
danas neizostavan dio odrastanja brojnih
Bošnjaka širom Turske. Jedan od njih je-
ste i Ismet Çalışkan, čiji je dedo Mehmed
Talić bio sedmogodišnji dječak kada je
otišao iz Bosne.

DOLAZAK U TURSKU
Babo mu je hadži Ševko, a majka hadži
Fatima-hanuma. Rodili su se u Turskoj.
Kažu da su dobili prezime Çalışkan (tur.
vrijedan, radiša) jer su bili poznati kao lju-
di koji su voljeli raditi. “Moj dedo Meh-
med Talić napustio je Bosnu 1890. godine.
Dobro sam ga upamtio, ali mi nikad nije
pričao o vremenu napuštanja Bosne. Samo
sam ga jednom upitao da mi ispriča odakle
je došao. Gledao me, suze su mu tekle niz
obraze. ‘Sine, više me nikad nemoj pitati

48 30/1/2020 STAV