Page 68 - STAV broj 256

STAJALIŠTA

Autobiografski fragmenti (23)

SNOVI, LUTKE I

DVOJNICI IZ SVEMIRA

A onda se pogled izbistrio, pa shvatih: tokom vrele noći vrtio sam
se u postelji. Okretao se i okretao. Najposlije mi se noge nađoše na
jastuku, a glava – na dnu kreveta. Pridignut, bunovan, vidjeh Sultan
Sulejmanov most u Mostaru. Činilo mi se da sam na pijesku ispod
Piše:
Ibrahim KAJAN njega. Jedva razabrah da most – nije stvaran, na zidu je slika u ulju. I
danas mislim da je to bio neki znak, zauman i neobjašnjiv. Moja prva
duža vožnja u inostranstvo završila je sretno. Djeca su uživala, a ni
Smaila ni ja nismo bili na gubitku: radovali smo se radosti naše djece

prostili smo se od Tibora i Bu- glasno izgovorenoj otrovnoj “šali” kad ljetnim noćima uz obilje hrane, toplih
dimpešte u istom baru u kojem je vidio moju “ZG” registraciju na autu, sokova i pijače zanesene pameti. Mlade
smo se i prvi put susreli i upo- kako su, eto, oni, tj. Ugri, “kao pametni- žene lijepo bi zapjevale, a muževi bi, ne
Oznali. Zaželio nam je “dobro ji”, bili stoljećima gospodari nad hrvat- mareći za savršenost muzičkih izvedbi,
more” – more mađarsko, Balaton. Pože- skim zemljama unutar Austro-Ugarske. nerijetko falšali. Uvijek smo se, zbog
ljeli smo sljedeći susret, ali ga, nažalost, Unijeli smo svoje svari u iznajmlje- djevojčica, morali prvi povući u svoju
nikada nismo ostvarili. Naši životni labi- nu sobu, iznijeli dječije šlaufe, patkice iznajmljenu i vrelu tijesnu rezidenciju,
rinti u stalnom širenju i poniranju pred i plastične kolutove na travnatu obalu u u golu vodu bismo se preznojavali dok
vlastitim problemima izmicali su jedan blizini same vode – na kojem se zemljani bi curice zaspale.
drugom, potiskivani nenadanim prevr- rub pretvarao u sklisko blato... Nekoliko dana prije našeg odlaska
tanjima sudbina, presijecali se i nestajali Voda je bila mutna, mlaka i nije mi se jedan me balatonski komšija zamoli da
u magli tzv. budućnosti. nimalo sviđala. Pogledah kriomice Sma- nipošto ne minem Veliku Kanižu, već da
Ni Pešta ni Budim Bošnjacima svake ilu: licem joj preleti sjenka između izne- svratim na njegovu adresu koju mi je is-
fele, od ratnika do pjesnika, od onih iz nađenja i gađenja! Balaton smo zamišlja- pisao na papiriću. Bili su divni ljetni pri-
bliže historije koji su se, slatkom životu li drukčije! Znali smo da nije Jadransko jatelji, veseli, spontani i raspjevani. Volio
odani, u austrougarskom razdoblju pro- more, modro i beskrajnog horizonta – ali sam njihove vesele mađarske pjesmice
vodili i u starosti uzdisali “o uživanjima nismo ni slutili da će, pritisnuto deseci- (poput one Sjedila sam za mašinom, šila
i putenosti skrivene Pešte...”, do duboke ma hiljada poglavito domaćih turista, sam...), ali i one, bliske međimurskim, o
unutarnje historije s opjevanim Meh- izgledati “običnom barom” uvećanih di- nesretnim ljubavnicima, elegije čije riječi
med-pašom Sokolovićem, koji je “tri cara menzija s kojom čovjek ne zna šta bi za- i ne morate razumjeti; duša prepoznaje
služio” i “na Drinu ćupriju sagradio”, nije počeo. Međutim, to nije uznemiravalo njihovu prigušenu tugu...
bio strani grad. naše djevojčice, one su se sretne brčkale, U povratku ih potražismo. Bilo im
U Budimpešti je “historijski najmla- jer je “more” i stotine metara od obale je drago i nisu nas puštali da u pristigli
đi” svoje rane i najranije tekstove pisao, dosezalo tek malo “jače” iznad koljena suton, nakon predaha i osvježenja, kre-
do petnaeste godine, na materinskom odrasle osobe, u najbolju ruku do pojasa. nemo prema Hrvatskoj. “Putovat ćete
jeziku mađarskom Enver Čolaković. Taj Pored nas su se sunčali članovi dviju sutra...” – rekao je domaćin i zaključio
popis njegovih objavljenih radova nije porodica, bračni parovi s djecom, radnici priču. Naumili smo krenuti zarana, za
nikada urađen. iz Velike Kaniže. Kako to obično biva u svježeg jutra i bistre pameti. Pred samo
svim kampovima, a mi smo “stari kamperi svitanje sanjao sam nevjerovatno uvjerljiv
SJEDILA SAM ZA MAŠINOM, ŠILA s Jadrana”, komunikacija se uspostavlja san da sjedim na pijesku, pod Starim mo-
SAM... i s turistima od čijih jezika ne poznajete starskim mostom, i promatram skakače s
Cesta je već dodirivala prva naselja uz ni jednu jedinu riječ. Doduše, znali su njegove ograde. Ta je slika bila čudesno
Balaton. U Siófoku smo u blizini “blatne ovi vedri Mađari nešto njemačkog za- stvarna, da sam pri prvim pramenovima
obale” iznajmili sobu od ljubaznog, po- pamćenog iz osnovne škole pa smo “pri- probuđene svijesti – osjetio strah pitanja:
malo ciničnog penzioniranog činovnika. čali” rukama i tim upamćenim njemač- Gdje sam, kako je moguće da sam u Mo-
Iznenadih se u jednom trenu njegovoj kim riječima. Ostajalo se dugo u toplim staru, pod Starim?

68 30/1/2020 STAV