Page 78 - STAV broj 233

KULTURA

Autobiografski fragmenti (8)

MAJEROV ZAGREB

I MESDŽID IZ

KOJEG SU CURILE

INFORMACIJE
Piše:
Ibrahim KAJAN

Bacio sam pogled na naslovnicu Večernjih od 30. septembra 1970.
Za oko mi je zapeo veliki naslov: “Sejači šovinizma iz Beograda
i Zagreba, str. 2.” Neka šuhva! Platih novine i odmah ih pred
kioskom otvorih. Na drugoj strani, u vrhu, nađoh najavljeni članak.
U podnaslovu spominju trojicu “sejača šovinizma”, srpskog
generala, mostarskog profesora Hrvata i – čovjeka pod mojim
imenom, “mladog pesnika Ibru Kajana”

SUSRETI U KAVANI “CORZO” Imao je šesnaest godina kad su mu četnici U “Corzu” sam pozdravio Vjekoslava
Nedavni susret s Nikolom u Kavani zaklali roditelje i kad je postao partizanom. Majera. Sjedio je sa suprugom Zorom; pila
“Corso” pridodao je njegovoj putopisnoj Krkom uzvodno markirao je mapu lirskog je bijelu kavu i otkidala komadiće svježeg
knjizi Krkom uzvodno, koja je svakako doživljaja svijeta, koja je to bila samo na peciva. Okrugli sto je bio pored visokog
produbila i obogatila moju ljubav za tim površini, bez naznaka okrutnosti koje su središnjeg stupa zastakljena ogledalima,
žanrom, još jednu: donio mi je na dar svoj se rasprostirale od ušća, do riječnog izvora, s dvije stolica i kožnim dvosjedom. Tu je
prvi netom izašli roman Procesiju. što mu je, licem okrenut, hodio. Smirujući već sjedio Dalibor Cvitan, tajnik Druš-
Čitam posvetu i kod datuma se našalih: u sebi sav gnjev viđenih zločina, oblikovao tva pisaca Hrvatske. Bio sam mladi član
Sreća da Procesija nije Večernji jer bih mi- je tu nepodnošljivu moru u knjigu koja se Društva, pa su me, čini se, s radošću po-
slio da mi podvaljuješ nešto već staro! Da- sada našla na stolu. zvali da im se pridružim.
nas je 1. studeni, majka me u današnji dan Pita: Jesu li ti živi roditelji? – Jesu, Cvitan me i predstavio slavnom pje-
rodila, a u tebe – 14. listopada. kažem. Danas bih bio s njima. Majka bi sniku. Posebnu mi je ljubaznost pokazala
“Davno sam ti je ponio, ali ne nađoh savila zeljanicu, sjedila bi mi preko puta gospođa Zora, tražeći od konobara dodat-
te. Ali sam ti posvetu dobro iskitio, od i pitala – Jesi li gladan u Zagrebu? Otac nu belu kavu za mladog gospodina. Njezi-
srca. Nisam ni sanjao da će Onaj gore bi mi spustio ruku na rame. – Kako se na bijela košulja dosezala joj je okruglom
udesiti da je dobiješ kao rođendanski po- zovu tvoja majka i tvoj otac? – Majka je kragnom do pola grla, nabrana poput fine
klon, Božje čudo!” Hatidža, a zovu je Tidža. Otac, Ahmet. – draperije. Kosa, poput zifta, bila je pro-
Pročitavam posvetu: Dragom kolegi i Jesu li ti djedovi živi? – Nisu, ali čuvam šarana sijedim vlasima, ravna i snažno
velikom prijatelju, pjesniku Ibrahimu Kaja- uspomenu na njih imenom Ibrahim. – podrezana u ravni ušnih resica, kao i na
nu, da bude sretan na životnom putu. Nikola. Po kojem djedu, po majci ili po ocu? – čelu, u crtu, “kineski”, kako smo nekoć
U Zagrebu 14. 10. 1969. Po obojici. Po očevom Ibrahimu Kajanu viđali u nijemim filmovima.
Rijetko ko piše duže posvete od 4-5 ri- i po majčinom Ibrahimu Bajramoviću. Na ulazu kavane pojavila se Smaila, u
ječi, ali Nikola je jednostavan i emotivan Kad otkrijem svoju genealogiju, ne samo zimskom kaputu. Bio je mart, trudnoća
čovjek. U njegovom urbanom jeziku još se da ćeš zinuti od čuda nego ćeš se i zava- se primjećivala. Cijelo je društvo pokuša-
osjeća isijavanje arhaizirane leksike i akce- liti od smijeha! lo naći mjesto za nju, stolica je donesena,
nata zavičaja šibenskog zaleđa. Briljantno “Dođi večeras sa Smailom na večeru, pljuštala su pitanja o stanju i budućnosti
je napisao “roman o rijeci Krki”, a ne puki nagrdila bi me žena kad bi znala da ti je djeteta koje je najavljivalo svoj dolazak na
putopis, što je zapaženo u književnoj kri- rođendan a da te nisam pozvao...” – tako ovaj svijet. Smaila je odgovarala, netom
tici. Iznenadila me tema Procesije, njezino me Nikola pozvao na vlastiti rođendan. pristigla od liječnika koji ju je pregledao
četničko tematiziranje zločina počinjenih Pravdao je to činjenicom da sam sad ni i ustvrdio da je s trudnoćom “sve u naj-
u Dalmaciji, o kojima, ruku na srce, nisam na nebu ni na zemlji, da jesam u Zagre- boljem redu”. Cvitan me tiho upita jesmo
ništa ni znao. Nikoli je taj prostor sudbin- bu, ali da mi duh još luta starim domom li socijalno osigurani. Ne, nismo. Sve što
ski, prostor odrastanja, surov i traumatičan. u Hercegovini... Odnekud je znao! sam radio bilo je honorarno, a supruga mi

78 22/8/2019 STAV