Page 61 - STAV broj 299
P. 61
AHMED KURTO (Sarajevo, 1997) BOŠNJAČKI ROKENROL
PRVI SNIJEG SA ŠIMŠIRA Da sam možda kakav
Nijemac ili crven Rus
pjevao bih o pitama od šljiva
Prvi pogledi su nam sjeli, i na Moskovskom kremlju
u fotelje, ispijao votku i džus.
kao budalama šamar, I pisao pjesme bez ispaljenog
na nekom grbavom mostu, metka,
što nalikuje na laktove gubavca svijet bih gledao kurijim okom,
pod Bagdadskim zvijezdama. onako ne šljiveći ništa
Ovdje se ljubavnici, bez izuzetka.
ozbiljni kao pištolj, Poručivao bih ptičije mlijeko
iz ljubomore svete noktaricama, od Volge do Rajne
a mi smo ukopano stajali i sa cigaretom među usnama
kao vodič u Vijetnamu. laktao se o bjelosvjetske gradove
Pred svim obećanjima ljubavi, i sve ponaosob lampinjone u alejama
okačili smo se mačku o rep kao krava kroz kukuruze.
i pogađali se za odgovore U kabanici boje maslačka,
baš kao na času geometrije. dok voajerski brojao bih žabama zube
Koračali smo poput habsburške konjice, i gledao kako kisele kiše
umotanog vrata i ledenih dlanova. tupo padaju po Berlinu,
Psi su lajali na taksiste, kao onomad feredže po
a ja sam se davio perecima vratničkim kaldrmama.
i slušao tvoje priče Ovako nit sam Nijemac niti crven Rus!
o kaudalnim presjecima pseće glave. Niti pjevam o pitama od šljiva
Bila si jedna od onih zelenih, niti na Moskovskom kremlju
pa sam se vraški gadno udvarao ispijam votku i džus.
čupajući žvakaće gume vrapcima iz usta. Ustvari, ja sam samo jedna zavrzlama,
Gledali smo kišu najveća što gordo pred Evropom starom
kako kažnjava mravinjake u alejama, tuđa koplja o koljena svoja mora da tupi.
prošli smo pored fabrike makarona Što svojim džepom plaća “turski grijeh”
i čovjek šupljeg zuba pjevao je Borisa Novkovića. i iznova u desetkovane kavge zuri
Kestenje je pucalo u limenim pećima, dok podvijena repa daju se u bijeg.
i činilo se kao da svira džez, I nek’ se dovraga nosi svijet
a ja sam po prvi put molio Boga u kojem moje ime Damoklov je mač!
da ovu sarajevsku, I gdje karlice mojih ljudi ružičnjake gnoje,
presvuče duga polarna noć. i gdje vrele su i dalje jame od sijača smrti!
Mi pisali smo pjesme bez ispaljenog metka,
otrgnuti od Istoka, nemušti pred Zapadom.
Isuviše dugo u nevaktu čekali smo vakat
čekali vakat u nevaktu,
dok brali su nas kao cvijeće tuđi bataljoni.
A danas, kada pod martovskim suncima
vide one s kamena ruke,
neka znaju da su to naši znaci,
svoji smo na svom,
ni tuđi niti stranci!
SARAJEVSKA NOĆ
Noć je pala poput Alhambre,
a bife je sve više ličio na motelski birtus
u gluho doba što svijetli uz put.
Nečiji muž tamo za stolom
kusao je pilav kutljačom,
a konobarica je jezikom
izvrtala zubnu protezu u ustima.
Noć za sobom donosi osamljujuću prokletinju,
koju čovjeka vodi za ruku poput zaručnice
na način na koji to njoj odgovara.
Nekog su pred bifeom tukli do smrti,
ali srećom,
sve je već snimljeno.
STAV 26/11/2020 61
