Page 66 - STAV broj 299

25. NOVEMBAR – DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

nit dah dahu dopire i oka nevina
nit pogled pogledu zatvorena
prolazi
nisam osluškivala vodu prilazi
dovoljno dugo
i nisam plakala tišinama.
prekinut je put
i koraka nema Put i korak.
ni naprijed Idemo naviše
ni natrag. iako je naniže,
nenavikli.
A ti,
o dušo smirena, Sefer Grbić (Tešanj, 1992)
vrati se.
Vrijeme koje nemam MAJKA
nemilosrdno kroz prste propuštam
klizim Razmeđ’
Između zuba, raskuć’
čekića i nakovnja raspuć’
međ’ ljude se skrio
tišine. i unio nemir –
u dane sive
I riječ bačena u vatru
kucavici omča kad’ li pod vrelim Suncem,
i štap Sulejmanov. Pustinje puste
Prašina. i Pustoši grmne,
dječiji glas kao
Na jeziku med groban krik
a pod nepcem žeđ, i pokrik –
nerazumljivim glasom zove;
iz ruku bijelih ukus hljeba. kad’ li s druge strane
majka
tišine. u naruč hitri k njemu,
i u plač se dade
Osjećam sretna što ga nađe
ukus nutrine
iz ruku bijelih. “Vidite li milost ove majke
prema djetetu svojemu?” – upita.
Nit nebo dotače “Vidimo milost ove majke
nit Zemlju raspoluti prema djetetu svojemu!” – rekoše.
nit okom vidje “E pa znajte” – reče:
nit jezikom posvjedoči. “Gospodar vaš je milostiviji od ove majke prema djetetu svojemu
i milostiviji je majci, i milostiviji je djetetu
Osta ruka u džepu, i milostiviji je vama.”
i riječ u vazduhu.
Kad’ li opet, oni
Strah. u majku pogledaše
Okusiće zemlje prije vremena,
a vrijeme je uvijek MOSTARSKA
tišine.
Umiru oni što misle da rat jesu preživjeli, jer
I vode bi presahle rat nikada nije niti stao.
i nebo propalo On, svojim skutima mnoga mjesta tare:
i brda urušila se. žene razodjevene sa bocom gadnom
i psom koji laje,
Kud pogled žudno bacaš promatraju Stari most
tu će mu i konac biti. s vrha munare.
Biće griješim, pretjerujem
Glas ipak stranske žene sa Istoka
i oglas naviru velovima prekrivene
preglasni. i baš kada pomislim (!)
Tišine. mujezin plačnim glasom oduči učenje svoje,
pa pohiti ulaznice da naplati,
Rukama olovnim umiveni da koga ne propusti,

66 26/11/2020 STAV