Page 63 - STAV broj 299
P. 63
Svejedno
U tački u kojoj prošlost ne postaje sadašnjost
Smiluj nam se Ne postaje budućnost ne postaje vječnost,
U kojoj život neživot vodi smrti nesmrti
Die Mohamedanner haben keine Schöpfungslehre Da bi postao vječna, živa smrt, izvan misli
& I iznad vremena – vatra koja ne jenjava.
The Moslem, by his very nature, does not belong in Europe
&
“šta ćemo s domaćim Turcima?” NEPOKORENI
&
zar nisi plakao s Hasanom K.? Probuđeni, stojimo na ivici šume.
zar nisi plakao za Hasanom K.? Slabi glasovi vila tonu, tonu
Kroz šiblje u mahovinu.
“kad sam bio mali, igrao sam se s mecima Zrāk šutljivoga sunca titra u granju
do sedme godine nisam znao šta je banana Čijim čvorovima naša misao bi i sada
i kasnije kad smo našli babove kosti Htjela gore.
svi su meci nestali i rodila je iza kuće divlja džanarika”
Različni nas svjetovi more.
a kad je prof. M. P. s univerziteta Harvard tražio Homera Noge bi na put, ali na putu carina čeka.
pod sjenom munara još prije onog rata Ostajemo ovdje. Naše su ruke grube,
reumatični brkati guslari svim su carevima kroz vijekove Ali duša meka.
pjevali glasom teškim od rakije i derta I osluškuj, čija vojska sada putem stupa,
“Bosna ti je sorguč carevini” Čijeg kralja na nosilima nose?
ili je to sve bilo u oku jednog Envera Čolakovića Stomak bi na ognjište, ali mjesto ognjišta ima samo
kojega nismo smjeli čitati Zgarište. Ostajemo ovdje. Naša su srca hrabra,
jer tad smo, razumije se, Ali noge bose.
bili neopredijeljeni I proviruj. Čija zastava sada se na kuli vihori,
Čija tuđa pjesma i sad se našim dolinama ori?
begovi u Beču igrali šah uz svijeću
to je nekad bilo Pomireni, stojimo na ivici šume.
nekad i sad Čekamo utjehu sumraka. Sjenke nam šaraju lica.
Otkrili bi se, borili bi se,
ali ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, Ali među nama ima izdajica.
ne zato što ne pamtim, već zato što neću Padni mrače na svoju djecu!
PLES PREKO ŽARA Pamti našu povijest u grlima ptica.
Naša će duša nebu da se vine
Ovaj život koji nije život vodi smrti Izlazeći kao para
Koja nije smrt koja vodi životu. Iz mahovine.
Ove ruke koje su bile prah postaće RASTI
Prah da bi opet bile samo ruke.
I ove riječi koje imaju svoja značenja
Otkriće se u goloj svojoj punini Ne sjećam se rata
Onda kada bude kasno za ispravljanja I ne sjećam se kraja rata.
I ponavljanja. Miris narandžine kore
Na šporetu. Nena pod
Ono što je bilo Šamijom, nad čitavim svijetom
Postaje sadašnjost postaje budućnost Monarh tihog i zbog toga
Postaje čovjek u tački Poštenijeg svijeta. Naše planine
Koja postoji samo u misli Mutne u daljini, čeznutljive
I ono što će biti značenje crpi Za morem.
Od sadašnjosti od prošlosti od čovjeka
U tački koja jeste u misli. I avion, uvijek avion
Na čistom goraždanskom nebu.
U misli gdje šuti jezerce tamne vode, Kao ptice pod strehom.
Iznad kojeg, na grani,
Pjeva tiho ptica, Lasica je na tavanu
Rađala mlade i oni bi,
Žaleći one za koje sve što jeste Kolačići mesa
Jeste ovdje i jeste sad, Padali na beton ispod.
Jeste u misli koja zato nije, Babo je jutrom
STAV 26/11/2020 63
