Page 62 - STAV broj 299
P. 62
25. NOVEMBAR – DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
AKŠAM U GVATEMALI I mojom nenom, ostavljena da orone,
Napola urušena, vremenu poklonjena.
Prvi akšam sinoć je pijančio u Gvatemali s gerliskim odredima, Na četiri njena ćoška slijevaju se vode
a noćas s džinima u mojoj bašti peče šljive Surog neba koje od djetinjstva tone
i osluškuje još pokoju kapiju što se zatvori I čiju površinu zamreška nekad
i zaječi kao ranjen Noj. Bijela ruka protjeranog patarena
Nad očevom serdžadom oblak s limunom u ustima, Koji nosi moje lice, smiješeći se zaludu,
liže seoske rukave kiselom kišom, Rastući mahovinu umjesto brade,
a ja na radiju slušam vic, Naslonjen na oblak.
dok bicklista u prolazu pjeva bluz,
a pod njim svira cic. Ili je to mudrac na mrkom dromedaru
Jer šta je to život ako ne Pod teškim turbanom teškog zemana
ništa lično, propušten let za Sidney, Slijedeći crvenu zvijezdu nestajanja
ili gore, zubobolja puritanca u kabrioletu Došao da prenese poklon prije poklona
dok kao torpedo juri i ženama na semaforima Sivih konjanika umotanih u krzna polusudbe
diže suknje. (one koja se jednom naslućena obistini
Dok pred tobom na popodnevnom roštilju samo onda kada se zaboravi)?
u konzervi pepsija pčela pliva delfin,
a ti bježiš od sebe kao ranjena Ali duhovi ovdje igraju kolo, tu gdje trava
fregata negdje kod La Manchea, Nije pogažena. Vidiš li one resaste vlati
i pred gradskim tržnicama psuješ majku, Ispod reda jagoda? To je trava ranjenik.
jer matematika ti nikad nije bila branša! Ako se kad posječeš i ako te zaboli,
Uostalom šta je i ljubav u tom životu, Zgnječi travu u rukama i protrljaj po rani,
što u mojoj glavi kao Možda ti bude lakše. Tako su govorili stari.
herpes svrbi nemirne orbite,
šta je ako nije želja da ružičastim praćkama polupamo A ako se nađeš sam na svijetu i pomisliš
nad glavama okačene satelite, Da nemaš nikoga, ako se prepadneš
pa se onda jednom u prvi akšam, Potonuća horizonta i poplave divlje trave
pogledamo umorni i stari, lica nalik našoj posteljini Tamo gdje su gole stope nekad ljubile zemlju,
na francuskom krevetu, a onda zubnim protezama Kroz pukotine u zidovima ugledaš
izbezumimo goluba u našoj glavi, Ljubomorno oko neba i osjetiš kako
a tu priču, svalimo na komšijsku klevetu! Pod zemljom u temeljima dvorac drhti
U smijehu zagrljeni, do jutra, Kao na zubu pakosnog siječnja gola ptica –
sve dok Akšam ponovo s gerilskim odredima Baci krunu i nasmij se –
ne zapijanči negdje u Gvatemali. Strah je urokljiva usidjelica.
POZDRAVI IZ TUNGUZIJE SERHATSKI LJETOPIS
Noć se spotakla među neboderima U ona vremena
i mirišu smokve Krenu Derviš-paša Bajezidagić
s uma smetnute po gradskim koferima, /prije nego ga je Berber naslikao/
kupljene negdje pred Metkovićima. “Vallahi, braćo, neka vam je sve halal,
Pred zgradom, ja sam naumio mrijeti” i kasnije, krišom
taksista rješava križaljku da ga ne vide akindžije
i moli Boga za kišu. “ Čuvaj mi, Gospodaru, Mostar”
Odnekud ko biva zaškripi iz pokoje bašte i zrikavac Šeher Mostar ures je svijeta
a onda opet tišina.
Uostalom, upravo jedan Boabdil reklo bi se
ima nešto autistično u tom septembru, jer konj je nemirno rzao
nešto nalik kao kad čovjek iz ljutog krša prijekor izvirao
pokusa sav čemer ovog svijeta zaklonjenih stoljeća
pa mu sada nešto ječi u prsima. “zašto plačeš kao žena?”
Ima to i dalje nešto, to najzad, nije bila Granada
samo to više nisi ti. o kojoj kasnije El Mancebo de Arevalo piše
“starac je gorko plakao za minulim vremenima
Nermin Šehić (Goražde, 1993) i ja sam s njim plakao”
PATAREN ILI RANJENIK “na pravi put sam ti majko, izišo”
a neko je u divanu zapisao
Jedan od mojih dvoraca kuća je ćerpičara i neko je izbezumljen zavapio
Podignuta na zimzelenom dlanu svih “Smiluj nam se, Gospodaru!”
Mojih emaneta, izgrađena mojim djedom godine 1492-e, ili 1992-e
62 26/11/2020 STAV
