Page 74 - STAV broj 178
P. 74
KULTURA
potomaka prema svom pretku. Ali može skromnost i jednostavnost. Treba ulagati u pjesma koja slijedi za svakoga na isti na-
se reći kako insan ne treba ni od čega za- žive i život, a ne u mrtve i smrt, ali treba čin doživljena pjesma:
zirati, ničeg se ne treba bojati i treba sve- isto tako znati kako ljudi nisu isti u živo-
mu ići u susret, samo ako ima barem malo tu, ali i u smrti, i nikada neće ma koliko Od kolijevke pa do tamnog groba
hrabrosti i ako nije kukavica. Tako je radio se trudili takvima biti. Prava svakom veličina teče,
i Omer-aga pripremajući sebi postelju za A od nogu pa do vrha glave
neizbježni trenutak. Ali, kako propisi nisu jednaki za sva- U pametnih mjeri se visina.
ki prostor, za svako vrijeme i za svakog Nije moje što stekao nisam
I nije uvijek tačno da se smrti ne ide u ponaosob, tako postoji i pokoji opravdan I što pusta podade mi sreća,
pohode, niti je tačno da je niko ne dočeku- izuzetak koji se može pripisati i ovom ve- Već je moje što sam dohvatio
je, niti je tačno da je se svako boji. Niti je likom nišanu. Trateć svoju od njedara krvcu.
tačno da je ona kolijevka svakog vjerovanja, Nije visok ko na visu stoji,
kako su često neki nazovimo mudri voljeli Daleko bijaše Stambol, a tu pred nosom Nit je velik ko se velik rodi,
reći. Niko joj se nije radovao kao iskreni serhat i s njim mejdan i nevolja, a s nevo- Već je visok ko u nizu stoji
robovi jedinog Boga, što se može vidjeti iz ljom nasilje i oštrica što reže konac o kojem I visinom nadmaša visine,
njihovih života. Takvima je umrijeti isto visi nit života. U svijetu koji nema sluha A velik je tko se malen rodi,
kao napiti se vode. A šta je to smrt, šta je za natprosječno, svaka veličina smatra se A kad pane golem grob mu treba.
to život, i gdje je ta linija, molit ću lijepo, nasiljem, ali možda je baš veliki Omer-agin
što dijeli jedno od drugog? Čovjek je živ nišan odgovor na to nasilje. Svjedočeći o KO JE DANAŠNJI OMER-AGA
sve dok je živ glas o njemu i dok ima svoje nekadašnjem životu, ali i o smrti, izuzeo Mnogo je dokaza, na tisuće, na hilja-
mjesto pod plavim nebom, pa makar ležao je sebe od jednog i drugog i postao znak i de, koji kazuju kako je davno, davno živio
pod kamenim nišanom. trag. Možda se u njemu jučerašnjem, osim po bosanskim vrletima, šumama, poljima,
olovnim zrnima oštećenog teksta, a napisa- planinama i prostranstvima jedan narod.
Kamen korišten za ovaj rijetki, ogro- nog pismom neshi, koje glasi: “Kronogram Bili su to dobri ljudi, a nema ko u taj na-
mni i netipični nadgrobni spomenik iz smrti umrlog i upokojenog Omer-age Ba- rod nije upirao prstom, i nema kakvog mu
obližnjeg je majdana. Rijedak je, a ono što šića je godina 1213. Za njegovu dušu neka imena nisu dali, bili su bezbožnici, bestid-
je rijetko kao da ga i nema, i rijetkost je to je Fatiha”, može iščitati i dodatna poru- nici, kletvoprestupnici, skrnavitelji, zlo-
što mu podiže vrijednost ne određujući mu ka za nas današnje. I šta to na njemu, ako činci, grabežljivi vuci, psi, lažni proroci,
cijenu. Nišan je bogato ukrašen topuzom ga se bolje zagleda, piše, ako nije to da se neprijatelji Krista... i nema ko mu sa svih
ili buzdohanom i orijentalnom ornamen- u vlastitim životima moramo preko noći strana svijeta o glavi radio nije.
tikom. A šta je junak bez oružja ljuta? U pretvoriti u veliki čvrsti kamen, jer nama A kada bi ko od njih umro, metali bi
nekadašnjem Odžaku Filipovića, na dža- mehkišima, niskima i ispodprosječnima mu na veliki grob po jednu veliku bijelu
di od Glamoča prema Banjoj Luci, posto- na zemlji opstanka nema. stijenu. I baš jedan takav, posljednji bosan-
ji nišan Omer-aginog “brata” Hasan-bega ski bogumil što danas leži ispod velike bi-
Bašića, koji pade kao šehid braneći Odžak. I šta bi to insana moglo pogurat da dođe, jele stijene, i što se za svog života vjenčao
Njegov je nišan istog oblika i za nekoliko čuje, vidi i gleda šta to osta iza Omer-age? za planinu Prenj i s njom porodio Bijedu
centimetara je niži. Ko zna je li za života Je li razlog bizaran, možda ljubav prema i Samoću, gledao je kako ispod jednog bi-
imao velikih djela, ali je sigurno da je umro smrti? Stručnjaci za ljudsku dušu kažu jelog nadgrobnog kamena, a prilikom iz-
pokušavajući učiniti jedno takvo. I ako je kako se takva sklonost može prepoznati gradnje nekog puta, otkopavaju lobanju
platio glavom, nije dušom, onaj koji ga je kod osoba koje čitaju novine od traga, gle- bezimenog bogumila. U toj lobanji, u tim
ubio nije ga ubio, to mu se samo tako pri- dajući u njima s nasladom ko je napustio starim i šupljim kostima, posljednji bosan-
činilo, on ga je učinio vječnim i Božijem svjetlo dana, te ko više nije među živima. ski bogumil, slikar Lazar Drljača, gleda-
zadovoljstvu bliskim. Kažu, što je čovjek A ko to među nama čita novine od počet- jući, prepozna svoj lik. Kriknuo je na sav
bogatiji – nišan je bio veći. Zlonamjernik bi ka, i ko to ne čita od kraja, i ko to osim glas, kao sumanut, kao da je pitanje života:
rekao kako je ovo bio način da se i u smrti Boga zna šta je to ljudska duša i šta je to “To sam ja, to sam ja!”
pokaže kako smo različiti, veliki i mali, bo- u ljudskim prsima? U svemu treba tražiti Odnio je lobanju kući i dugo je radio
gati ili siromašni, te kako ovakav znamen dobra i ne postoji knjiga u kojoj nema bar na njenom portretu. Ta tuđa lobanja ostala
nije po islamskim propisima, koji, kada je malo dobra. Baš iz jedne takve, ma koliko je, kako ju je vidio i kako je tvrdio, jedini
u pitanju nadgrobni spomenik, zagovaraju hrđava bila, ukazao se ovaj nišan. Rekao
bih kako ni zlo nije do balčaka zlo, niti je
U svijetu koji nema sluha za natprosječno njegov autoportret.
svaka veličina smatra se nasiljem, ali U tim tuđim šupljim kostima Lazar
možda je baš veliki Omer-agin nišan Drljača prepoznao je sebe, kao što svako
odgovor na to nasilje. Svjedočeći o dodirujući vlastite kosti može osjetiti ili
nekadašnjem životu, ali i o smrti, izuzeo je vidjeti kosti svojih predaka. Eto, zato treba
sebe od jednog i drugog i postao znak i trag doći, vidjeti, gledati veliki nišan Omer-age
Bašića. Gledajući njega, jučerašnjeg, kako
danas stoji u zemlji iz bajki, u srednjo-
vjekovnom Dlamoču, osmanlijskom Bel-
gradčiku i sadašnjem Glamoču, kao da se
gleda u jučerašnjeg, današnjeg i sutrašnjeg
sebe... I dok je tu, dok ga ima, dok ga u i
na svojoj zemlji gledam, kao da gledam u
oči istini koju ću jednog dana ponijeti u
vlastiti grob: – Živ sam, tu sam u prelijepoj
zemlji stočara, nisam ravnodušna krava, i
nisam dim... n
74 2/8/2018 STAV
