Page 59 - STAV broj 430

nego ono što zovemo poštanskim san- čekaju da im priđemo mi, momci preko
dučićem. Zamisli, s bilo koje tačke na puta. A “mi” stoje u mjestu i ćaskaju.
planeti, gdje imaš internet, za nekoliko Katkad pogledamo prijeko, možda nam
minuta dobiješ pismo, fotografiju. Zar se i pogledi susretnu nakratko.
to nije sjajno”, ushićeno je objašnjavao. Stojimo tako i čekamo, da neko od
“Ako ti to tako kažeš, stručnjače”, rekoh nas, muških, učini prvi korak. No, niko
mu pomalo sarkastično. “Ne ja”, zastao to ne čini, u strahu da neće biti dobro
je na trenutak. “Oni mnogo pametniji od primljeno, da će se provaliti, da neće-
mene, Gates, Jobs...”, objašnjavao je Mi- mo znati šta reći u odsudnom trenutku,
rel. “E, zato volim Ameriku. Uvijek su da ćemo dobiti korpu i biti predmetom
prvi sa stvarima koje olakšavaju život... ismijavanja. No, očito je da i mi i one,
Nego, gdje idemo”, upitah. “U ‘Muppet’. preko puta nas, želimo isto. Upoznati se,
Ondje je uglavnom raja naših godina, razmijeniti brojeve telefona, ponovno
možda bude Zlaja”, reče Mirel. Slegnuo izaći, družiti se... I tako traje ta večernja
sam ramenima, nisam se mogao sjetiti drama, gledanja, neprilaženja, ćaskanja
da me upoznao s nekim po tim imenom. satima, sve dok ne postane iscrpljujuće i
“Aha, nisam ti ga spominjao. Moj najbo- dosadno, i za nas i za curice preko puta,
lji drug iz Dobrinjske gimnazije. Možda dok konačno jedni ili drugi ne izgube
si vidio u gradu ‘Zeleni val’, autoškolu”, interes, nadu da se bilo šta može desi-
upita. Ponovo slegnuh ramenima. “To je ti večeras. A i protok vremena ne ide
od njegovog starog. Ako bude (digao je nam u prilog, kazaljke na satu opasno
obje ruke sa zatvorenom pesnicama iznad se primiču ponoći. Posljednji tramvaj
glave, onaj gest kada se radujemo), ima- ili trolejbus je u 23:30h, a valja kući
mo prijevoz do Dobrinje. Samo te upo- doći... Kafić se prazni, ostajemo među
zoravam, lak je na papučici”, reče Mirel. posljednjima...
“Kako misliš”, upitah. “Voli voziti brzo, Nema Zlaje. Hvatamo trolejbus
al’ je pravi majstor! Stari mu je pokazao ispred “Meeting Pointa”, idemo u
neke finte profesionalnih vozača... Tek donji dio grada, tamo na kraj, na Do-
je položio”, objašnjavao mi je. brinju III, ondje gdje se dodiruju
entitetske linije, gdje je posljednja
II trolejbuska stanica, gdje se završava
Od “Imperiala” do “Muppeta” nema ni Sarajevo, a počinje neka druga, (polu)
dvije minute hoda. Trebalo nam je petna- urbana sredina.
est da dođemo do kafića, tolika je bila gu- Trolejbus je dupke pun. Prolama se
žva. Subota je večer. Toplo, ljetno vrijeme. smijeh, tu i tamo muzika s mp3 playe- Sljedećih nekoliko sati, do zore, a ni-
Naručujemo kolu i izlazimo ispred ra. Ne fali ni gurkanja, ni zagledanja, ni smo ni primijetili kako je vrijeme brzo
kafića. Preko puta petnaestogodišnjaki- razgovora. Živo je prilično u trolejbu- prolazilo, proveli smo po bespućima In-
nje, šesnaestogodišnjakinje, ko zna već su, što plovi polagano uz Miljacku, kroz ternet Explorera.
koliko imaju, u svakom slučaju sred- ugodno toplu augustovsku noć. “A da ti otvorimo e-mail”, upita Mi-
njoškolke, oskudno odjevene u maniru Mjerkamo djevojčice, ono što može- rel. “Može, kad već insistiraš. Pa da se
Britney Spears, sa zakačenim naušnica- mo okom dosegnuti. Prepoznajem one možemo dopisivati. Valjda ću i ja ubrzo
ma na probijenim nosovima. Upaljene iste iz “Muppeta”, negdje na sredini, oko nabaviti računar”, kazah s nekom do-
su cigarete, valjda su ti, dimni signali, zglobnog stajališta... “Da sad priđemo”, zom sjete. “Hajd’ neki nick”, reče Mirel.
nekakva razdjelnica, da se pokažu da promrljah Mirelu. Gleda me blijedo, po- “Šta je nick”, upitao sam. “Nadimak, ne-
su odrasle. Stoje preko puta nas, naslo- gledom išareteći da bi sada bilo gotovo što tebi svojstveno, po čemu bi volio da
njene na zid. Ponekad pogledaju pre- nemoguće priči. “Bolan, šta si radio do- si prepoznatljiv u virtualnom svijetu”,
ma nama. Nešto se k’o smiju... Očito je sad... Mani me se. Da mi je kući stići”, objašnjavao je. “Stavi ‘sevdahlija’”, re-
to ta, drevna igra modernog doba, one odgovora... Umorni od ničega, umor- koh. “Čuj sevdahlija? Daj ba!”, skoro pa
ni od svačega, od neuspjeha osvajanja se smijao. “Stavi kako sam ti rekao”, bio
ženskih srca, dolazimo na Dobrinju u sam odlučan. “OK, šefe. Ev’ da proba-
prvim minutama novog dana. mo. Nema niko taj nick. Prolazi. E sad,
“A da ti otvorimo e-mail”, trebaš formirati šifru. Kombinacija slova

upita Mirel. “Može, kad već III i brojeva”, nastavljao je s Mirel s eduka-
Mirelovi roditelji spavaju. Odlazi-
cijom. “Ok. Recimo una123”, predložih.
insistiraš. Pa da se možemo mo u radnu sobu. Pali dugme na kojem “Kratko, treba najmanje osam karakte-
dopisivati. Valjda ću i ja piše “power”. Pojavljuje se zeleni ekran ra”, dodatno je pojašnjavao. “Onda piši
– unaisana123”, rekoh.
s oznakom Windows 95. Mirel vadi kar-
Mirel je ukucao šifru, zatim u sljede-
ubrzo nabaviti računar”, tu iz džepa, okreće je na onu stranu na ćem polju ponovio istovjetnu kombina-
kojoj pišu podaci. “Čitaj, cifru po cifru”,
kazah s nekom dozom obraća mi se naredbodavnim glasom. ciju brojki i slova. “Et’ ga sevdahlija@
sjete. “Hajd’ neki nick”, Glasno i polahko izgovaram “658691”. hotmail.com. Dakle, damo i gospodo,
Čuje se karakteristični zvuk spajanja
historijski trenutak, dana 22. 8. 1998.
reče Mirel. “Šta je nick”, preko telefonske linije. “Radi! Radi! u 04:33h po srednjoevropskom vreme-
Imamo besplatno internet!”, ushićeno
upitao sam. uzvikuje. nu, SEVDAHLIJA je dobio svoj prvi
email”, smijući se reče Mirel.
n
STAV 2/6/2023 59