Page 72 - STAV broj 348

DRUŠTVO

da je dobro i poželjno da se vojska ponekad
sprda, pa makar i sa svojim zapovjednikom.
Zato bi samo zakrenuo glavom dok vojnici
pred njim ne izduše smijeh, ali nije toleri-
rao neposlušnost i opuštanje. Svi znaju, i
s tim se nisu sprdali, da je onog dana kada
je dobio ovu tvrđu pod svoju upravu, ov-
dje, u ovoj drvenoj džamiji, kleknuo pred
raskošno ukrašen mihrab i zakleo se Bogu
da njega na spavanju neprijatelj neće zateći
i niko mu posadu neće poklati kao marvu.
Zato – jao se onom stražaru kojeg dizdar
Mehmed-aga uhvati na spavanju.
DIZDARI I KAŠTELANI očaj nepoznatog kaštelana, koji je zbog gla-
Nakon što bi obišao stražu, razmijeniv- di morao predati grad, sav razlije po cijeloj
ši sa svakim od stražara pokoju riječ, verao njegovoj utrobi tako stvarno da se dizdar
se Mehmed-aga ovamo, na vrh kule. Gle- Mehmed-aga sav strese i otvori oči, širom,
dajući kako prvi šiljci ogaravljene šimlje i pobjegne iz sebe u maglu, u svitanje, u
na krovovima izviruju iz magle što se već novo, obećavajuće jutro. Evo, prošla je još
derala u rupce i razilazila naokolo, tu bi se jedna zora, najveća strepnja dizdara i kašte-
potpuno prepuštao mašti. Volio je škiljiti lana koji se ničeg na svijetu ovom ne boje
kroz trepavice između poluzatvorenih oč- do toga da će ostati opkoljeni a da im niko
nih kapaka i gledati u zakrvavljeni hori- s vana neće doći u ispomoć.
zont. Žumanjak sunca, koji se uzdizao nad Ali dizdar Mehmed-aga voli starinu i
horizontom, pretvarao se u njegovim po- priče iz prošlosti. Nekako se one same li-
luzatvorenim očima u fantastične oblike. jepe za njega i gnijezde mu se u pamet. Po-
Tad bi zamišljao nepoznate ljude što su se sebno mu je milo kada ga njegovi vojnici,
u nekim dalekim vremenima isto ovako na- okupljeni oko vatre u čijoj se žeravi peče
slađivali sunčevim izlaskom i strepili pred krompir, stanu moliti da im priča o jedno-
maglenom utrobom koja porađa bijesnog godišnjem ratu protiv Mlečana. Tada se on,
neprijatelja. I često mu se dešavalo da bi hinjeći nevoljkost, obavezno prisjeti onog i sjetno othukujući dim povučen iz čibu-
se toliko zanio u ovu igru mašte i slabašne davnog dana kada su pod Klisom zarobi- ka da mu sakrije lice i da niko od onih što
sunčeve svjetlosti, da bi mu se za čas uči- li grupu neprijateljskih vojnika – svaki ga slušaju ne nazrije ni trag njegove želje
nilo, ili je stvarno vidio, zapovjednika ove od njih govori isti jezik kao i on i kune se koju nosi sa sobom još od onog dana kada je
utvrde iz vremena prije stoljeće i po kako na isti način, pa mu se sažalilo na njih te dobio ovaj grad na upravu: da jednog dana
stoji na istom ovom mjestu i čeka sunce u spasi nekolicinu i ne dade da ih posijeku. zagospodari potpuno njim i da bude sasvim
nadi da će mu novi dan donijeti dugo išče- Sutradan ga prostrijeli tane i, da ga nije je- njegov, kao što su njegove čakšire na noga-
kivanu ispomoć, ili glasnika s novcem, ili dan od onih koje je spasio uzeo pod svoje ma i kubura za pasom – dakle, i oni koji-
hrane. Već danima njegova posada, opko- i mjesecima mu stavljao obloge od neka- ma kralj povjeri odbranu ovakvih gradova
ljena ugaravljenom pustoši, jer janjičari kvih trava, bez noge bi sasvim ostao, ili još ponekad zloupotrebljavaše svoje položaje
spališe sve okolo, jede ljutiku, i mlječiku, gore, nigdje ga na životu ne bi bilo. Zvao se pa se nametahu kao glavaši i silnici u ple-
i bokvicu, i ni trave više nema. I toliko se Stjepan Svičović, a imao je još jedno prezi- menu i na kraju prisvojiše sav plemenski
uživi u ovu sliku da se najednom taj daleki me – Nemčić. Ispriča mu Stjepan kako se imetak. “Takovi su nametnici bili u Jezer-
u njihovoj porodici jedan obavezno mora skom plemići Nemčići, koje kasnije, kada
tako zvati, a to je u spomen na njihovog da- prisvojiše sebi grad, prozvaše i Svičovići”,
Svi znaju, i s tim se nisu lekog pretka koji je nekada vladao gradom završavao bi svoju priču dobri Stjepan, oba-
sprdali, da je onog dana Jezerskim kod Krupe. rajući pogled kao da se stidi nametljivosti
svojih dalekih predaka.
Pričao mu je Stjepan još kako su u vri-
kada je dobio ovu tvrđu pod jeme prije nego će Nimčići – namjerno diz- “Eto”, završavao bi svoju priču dizdar
svoju upravu, ovdje, u ovoj dar Mehmed-aga pogrešno izgovori prezime Mehmed-aga. “Sami kismet me dovede ova-
da vidi hoće li ga vojnici ispraviti, jer tako
mo i odredi da baš mene postave za dizdara
drvenoj džamiji, kleknuo im je mjerio pažnju kojom slušahu njego- ovog grada, kojim je nekada vladao Stjepan
pred raskošno ukrašen ve priče – dakle, prije nego će Nemčići za- Nemčić Svičović, čijeg imenjaka i dalekog
gospodariti Jezerskim, slobodne plemenske
potomka kasnije vratiše porodici uzevši
mihrab i zakleo se Bogu da općine na Krajini držale su više zemlje u na ime otkupnine 100 srebrenih forinti.”
njega na spavanju neprijatelj svom vlasništvu nego sami feudalci. Ali Od tog novca dizdar Mehmed-aga ne htje
uzeti ni jednog jedinog cekina, njemu je
plemenitaši nastojaše da pokore slabije od
neće zateći i niko mu posadu sebe. Da bi se spasila, neka plemena skla- dosta ova, spašena noga, da šepa na njoj i
neće poklati kao marvu. Zato pahu ugovore o zaštiti s velikašima, dok da ga pri svakom koraku spominje na tog
Nemčića, kojeg vrijeme iz svojih nevidlji-
druga uspješe izmoliti kraljevske odredbe
– jao se onom stražaru kojeg koje su ih rješavale pokroviteljstva vlastele. vih magli izrodi pred njega pod Klisom, a
dizdar Mehmed-aga uhvati Ali, i starješine, kaštelani, dakle dizdari – tu on zaustavi ruku i ne posiječe ga, kao da je
naslutio da se u smrti tog mladića krije i
bi obavezno zastali, mjerkajući kako je ovo
na spavanju. poređenje djelovalo na njegove potčinjene njegova vlastita – smrt. n

72 5/11/2021 STAV