Page 62 - STAV broj 276

DRUŠTVO

Sa saborcima S Arifom
iz “Hamze” Burzićem
ni prvi, ni zadnji. Polahko!’ I bogami, tad vidio kad su otišli. Kaže: ‘Osman im po- kazao: ‘Vidjet ćeš ti, Zilko, kad ja ako Bog
kad je otišao početkom maja, sve je rje- dijelio oružje i municiju i zadnji u kami- da budem šehid, doći ću vam u dvorište
đe dolazio kući. Kad bi došao kući, ja ga on uskočio.’ A ja sam samo rekla: ‘Bože brati grožđe i hašlame.’ ‘Ah, nemoj ti to,
pitam: ‘Gdje si ti do sada, što ne dođeš?’ dragi, čija će mati danas zaplakati i čiji Osmane, govoriti’, rekla mu ona. ‘Hoću,
Kaže: ‘Ne dam, mama, da mi neko može će sin doći mrtav?!’ A moj Osman je tad hoću’, potvrdio je on. Bome, moj sinko,
prigovarati da se izvlačim’”, kazuje nam već bio poginuo, a mi nismo ništa znali. i poginu baš. Volio je često ići na Burzića
majka Arifa i nastavlja: “Zadnji put kad Taj dan smo k’o nikad žurili da to sijeno Brdo, s kojeg smo saselili. Ja ga pitam: ‘Šta
je došao bilo je tačno mjesec dana kako je pokupimo. Kiša udarila, mi došli kući. ćeš vazda gore?’, a on mi kaže: ‘Svi ćemo
ponovo krenuo na liniju. Padala je takva Nedugo nakon toga opet ugrijalo sunce, se mi mama gore vratiti.’ A gore su nam i
kiša da je sve puteve odnijelo. Sutradan a snaha i ja izišle zagrnuti kukuruze. Dok porodični mezarluci i gore je i ukopan”,
do navečer nije otišao na liniju. Kaže mi: to radimo, ja je uvjeravam da sutra ide na završava majka Arifa.
‘Mama, hajmo mi pokositi travu i osuši- hatme na Stari Grad, a ona kaže da neće
ti sijeno.’ I tako je s još bolesnom rukom ako ne dođe Osman. A meni k’o kad neko STRUČNJAK ZA RADIOVEZU
skoro cijeli dan kosio travu i pomagao kaže da on živ doći neće. Polahko se pri- Početkom 1994. godine Osman je pre-
udarati brklje. Onda uzeo sina Harisa bližava noć, snahu sam poslala u kuću, a šao u četu “Hamza”. Jedan od najbližih
u naramak i sve govori: ‘Što nam je ova ja ostala da još neke poslove dovršim. U Osmanovih saboraca iz “Hamze” bio je
pšenica dobra ove godine...’ Predvečer je jednom momentu vidim da ide auto pre- i Nermin Šabić. “Rahmetli Osmana se
pojeo kljukušu s mladim lukom, istuširao ma našoj kući. Sama sebi šapućem: ‘Aj, sjećam kao dobroćudnog i plaho finog
se i spremio. Ja mu dala dvije kutije cigara ide auto, da nije mom Osmanu šta bilo?’ insana, uvijek besprijekorno urednog.
HB i upaljač i pripremila malo domaćeg Jer znam da je put loš i da niko ne ide Kako smo bili isti vod i isto odjeljenje,
graha da ponese u komandu u Vrnograč. koga nije muka natjerala. Imam neki loš puno smo toga zajedno proživjeli. Rado
Prije nego što je krenuo sin Haris mu je predosjećaj. Kad se auto zaustavilo pred se prisjetim situacije kad je naš vod u
uzeo opasač, nosio ga po dvorištu i nika- našom kućom, iz auta je izišlo pet osoba, jednoj akciji duboko u neprijateljskoj
ko mu ga nije dao. A samo je bio proho- a među njima nema Osmana. Pitam ih pozadini zarobio kompletnu diverzant-
dao, imao godinu i po. I supruga mu je šta je bilo, a neko od njih mi kaže da je sku četu. Dok su neprijateljski vojnici
donijela drugi opasač. Izgrlio nas i već u Osman malo ranjen.’ A ja ih pitam je li bezbrižno spavali, mi smo zauzeli nji-
sami akšam krenuo u komandu. Tad je on živ ili je poginuo. Kad sam to upita- hov IKM i Centar veze, gdje se nalazio i
zadnji put bio kod kuće i više se nije živ la, rekli su mi da je poginuo. Samo sam prislušni centar. Na zadnjem ispisanom
ni vratio. Sutradan je poginuo.” ih uspjela upitati jesu li ga izvukli. Onda listu njihov dežurni je napisao da je noć,
Dan nakon posljednjeg odlaska maj- su me unijeli u kuću i dali mi injekciju. što se tiče radioveze, neobično tiha, vje-
ka Arifa se uveliko nadala Osmanovom Nije prošlo malo, kad ga oni dovoze. Ja rovatno zbog kiše koja je neprestano lila
ponovnom dolasku kući. Kako kaže, su- ležim u drugoj sobi. Zovu me da pređem cijelu noć, a nakon toga i riječi: ‘Refko,
tradan je sunce ugrijalo, trava pokošena, tamo. Kad sam ga vidjela, a on od pasa pa kreni!’ A te riječi su ustvari bile naredba
a ona svom Osmanu na rastanku kazala gore bez ičega, sav u zavojima i krvi. Bila komandanta Nanića našem komandiru
da taj dan dođe i pripazi dijete dok oni mu je arterija na vratu presječena. Dijete voda Refki Kaukoviću. Od tog momen-
budu kupili sijeno. “I sutradan ja cijeli dan mu se rasplakalo, niko ga ne može utješi- ta prošlo je svega nekoliko minuta i mi
pogledam hoće li on doći. Mi samo izišli ti. Pođe njemu pa se vrati. Preteška je to smo već sve bili završili. Rahmetli Osman
kupiti sijeno, a dolje puca prema Velikoj situacija za svaku majku. Uvijek kažem: se dobro razumio u tehniku koju smo tu
Kladuši, a ujedno i grmi. I dođe jedan ‘Ne daj Bože nikome.’” zatekli i nije mu trebalo puno da sazna
komšija i kaže: ‘Velike se borbe vode na Majka Arifa često se prisjeti situacije kodne nazive tog, ali i terenskih mjesta.
‘autonomiji’. Otišle su ‘Hamze’, bome će u kojoj je Osman nagovještavao svoju I danas pamtim da je glavni kodni naziv
ih rasturiti.’ Priča da je bio u Bužimu i smrt. “Jedne prilike komšinici Zilki je bio ‘Crni’, a onda po mjestima, 1, 2, 3.

62 18/6/2020 STAV