Page 64 - STAV broj 422

DRUŠTVO

džamije. Kažu da je bila izgrađena u plićoj
udolini i da su austrijski inžinjeri, nema-
jući nikakvih moralnih niti bilo kakvih
drugih obzira prema imenu Gazi Tura-
li-bega, gradeći cestu, nasuli cijeli teren
i tako se džamija „do koljena“ našla pod
zemljom. Kazuje se da su svi donji pro-
zori postali suvišni i da su tada zazidani.
I ulazna vrata su se do pola našla pod ze-
mljom pa ih je valjalo podići i potpuno
srušiti ulazni trijem koji je smetao bu-
dućim saobraćajnicama. Potom je s po-
dignutim vratima valjalo iznivelisati i
cijeli pod, pa su srušeni i mahvil, i min-
ber, i krov, a ispod novog, četverovodnog
krova ostala je unutrašnja kupola, što je
jedinstven primjer u Bosni, kazuju struč-
njaci. Jedino je kamena munara ostala ne-
taknuta, ali i manja jer je dobrim dijelom
zatrpana nasipom. u trenucima kada se potpuno zanese u bi osjetio bola ni za koliko ga nanese trn
Na kraju, kada su se KundK inžinje- trans i propadne u beskrajno polje Boži- kada se zabije u okorjeli taban.
ri odmaknuli i pogledali džamiju, bi im je ljubavi, postaju preglasni, izlaze kroz Jedne noći kada se spustio u Turali-be-
neugodno, virila je iz zemlje kao kakvo drvene zidove tekije i narušavaju sno- govu džamiju da se osami u zikru i sasvim
siroče, kao žaba iz riječnih trava, reče je- ve ljudi koji žive u okolnim kućama. A preda Božijoj ljubavi, ostade on kao ukopan
dan i nasmijaše se usiljeno. Da bi se ka- ponekad bi se toliko zanio u zikru da je na vratima. Unutra, širinom cijelog pro-
ko-tako iskupili, odlučiše oni da pored svom silinom udarao tabanima o istroše- stora, od ulaza do mahvila, i dalje, ukrug,
džamije postave turbe, veliko, kao ono ne patose ili, sasvim izgubljen i odvaljen igralo je kolo. Ljudi su se njihali gornjim
Gazi Husrev-begovo u Sarajevu. U to tur- od normalnog ljudskog vremena, nahrtao dijelom tijela, naprijed i nazad, sa strane
be, kazuju vjerski službenici, niko nije tijelom na duvarove. na stranu, huktili su i zazivali Božija ime-
sahranjen, a stručnjaci potvrđuju da je Nakon takvih noći, kada bi se sutra- na i tako žestoko udarali nogama u pod-
izgrađeno baš 1890. godine, kada su Au- dan budio u stvarnosti, sav zahvaćen ne- ne daske da je posvud oko njih sipila so.
strijanci donijeli odluku da promijene kom unutrašnjom groznicom koja ga po- Na njega niko i ne obrati pažnju, niko ne
opis džamiji koja je tu stajala stoljećima dizala ponad jave i svega što je čovjekovo, podignu glavu, niko ga ne pogleda, halka
i da je prilagode vlastitim vizijama. Kako pun stida, zagledao bi on u lica komšija, ostade neprekinuta. Trebalo mu je neko-
narod nikako nije mogao zamisliti turbe nastojeći da odgonetne ima li u tim oči- liko minuta da dođe k sebi. Bezuspješno
bez mezara, izvuče iz sjećanja nekog šej- ma prijekora i da li su sinoć mogli mirno je pokušavao vidjeti lica tih ljudi, sva su
ha po imenu Abdurahman, zaogrnu ga usnuti. Tada bi se sasvim povlačio i na- bila zaogrnuta nekom maglom koja se mi-
maštom i sahrani ga u to turbe. kon zikra s učenicima spuštao se do Tu- ješala sa solju i lelujala posvud po džamiji
rali-begove džamije, koja bijaše izgrađena kao da je zima i kao da je snijeg.
PRIČA O ABDURAHMANU u osami usred polja što se spuštalo prema Niko ne odgovori na njegove selame,
Kazuje se da je Abdurahman toliko obalama Jale, osamljena i kao bogomda- te ti on, nakon prvotne začaranosti, uđe
bio posvećen vjeri da mu Allahovo ime na za onog ko se bojao da svojim zano- u halku i predade se sav zikru i huci koja
nikako nije silazilo s usana. Svako njego- som, zikrom i dozivanjem Božijih imena je ispunjavala cijelu džamiju. Uskoro,
vo djelo, svaka misao, svaka njegova ri- remeti tuđi san. Tu je mogao da zikri do sasvim potonu u beskrajno more Božije
ječ, svaki pokret, dodir, osmijeh, zagrljaj, mile volje, i on se sav predavao samoza- milosti, zaboravljajući na vlastito tijelo,
poljubac bili su posvećeni slavi Božijoj. boravu i beskrajnoj Božijoj ljubavi do te na vrijeme, na svijet oko sebe, a šare na
Toliko je bio zanesen u stvarnost Božijeg mjere da je zaboravljao sasvim na svoje serdžadama ispod njega razmrljaše se u
postojanja da se nikako nije mogao nasi- tijelo, koje bi ujutro zaticao ugruhano i vrijeme Božije za koje je davno čuo da se
titi zikra. Kažu da je, pošto bi zikrio sa pomodrjelo od udarca o zid, o pod, o ma- prelijeva u najraskošnijim bojama.
svojim učenicima, još satima ostajao sam hvil, o kamen, o sve. On tih udaraca i tog Halka se zaustavi tek pred praskozorje
u tekiji i huktio Božija imena do sabaha. bola nije bio svjestan. Činilo mu se da bi i zikr utihnu. So je sada bila tečna i curi-
Ponekad bi se iza ponoći spuštao do Tu- u trenucima kada propadne u ono stanje, la je poput suza niz lica onih ljudi. Ta lica
rali-begove džamije, jer se, jadan, mada u prostor i vrijeme gdje ga čekahu ruke više nisu bila zamagljena i on ih je sasvim
mu niko nikada ne prigovori, bojao da Božije pružene u zagrljaj, mogli slobodno jasno vidio, ali nikako nije mogao da ih
njegova huka i dozivanje Božijih imena, da ga sabljom sijeku u komade a da on ne prepozna niti da dokuči ko su ti ljudi. A
Taj Turali-beg na uzburkanu historijsku pozornicu bijaše izbljuvan valovima krvi pomiješane
s močvarnim muljem koji će zapljuskivati obale povijesti još godinama nakon bitke na
Mohačkom polju. Valja ga zamisliti kako se teškom mukom, satrven umorom, tri puta
prostrijeljen strijelama čiji ostaci mu vire iz butina jer ih je u bijesu bitke imao vremena
tek prelomiti, izvlači iz mohačkog gliba, dok posvud oko njega kao razjarene zvijeri urlaju
njegovi saborci i ne skidajući s usana Allahovo ime.

64 7/4/2023 STAV