Page 65 - STAV broj 422

oni su sada stajali, skrušeni, i gledali pre-
da se i disali sasvim normalno kao da prije
toga satima nisu kružili u halci i njihali se
cijelim tijelom, svaki umor njih je zaobila-
zio. Iznenada jedan reče: „Današnji sabah
klanjat ćemo kod Bejtulaha.“ Abdurahman
ga pogleda poprijeko, onako kako se gle-
daju ljudi jurodivi, i umalo da ne prasnu
u smijeh. Ali neka duboka ozbiljnost po
kojoj su klizile ove riječi i koja je isticala
iz onih ljudi slomi smijeh u njemu na vri-
jeme i smijeh ne izađe napolje, već se razli
po njemu kao kakva tiha milina. Htio je
tada priupitati onog čovjeka kako to misli
da današnji sabah klanjaju u Meki i pomi-
sli da možda ovdje negdje oko Tuzle ima
neko selo koje ovi ljudi zovu Meka, ali ri-
ječi iz njega naprosto nisu izlazile. Abdu-
rahman se tada prepade da je potpuno
zanijemio dok se s ovim ljudima kretao u
halki. Htio ih je onda priupitati ko su za-
pravo oni i odakle su i pozvati ih u tekiju
na čaj nakon sabah-namaza, ali riječi sada
u njemu uopće nije bilo i njemu se učini
da su sve stvari izgubile oblik i da su rije-
či najednom postale nemoćne da obliku-
ju imena stvari i pojmova. Tada ga uhvati
još jači strah i on postade svjestan da ovi
ljudi nisu iz Bosne i da u njima ima nečeg
nerazumljivog.

TURBE BEZ NIŠANA
I dok se Abdurahman tako bavio sva-
kojakim mislima i stajao kao ukopan na
mjestu gdje je izašao iz zikra, dotle su oni
ljudi, jedan po jedan, izlazili iz kruga i ko- Solnog trga, poviše velikih drvenih va- Ne osvrnu se na onaj unutrašnji glas koji
račali ka korijenu munare. Jedan od njih dača, što su izvirale nad slanim bunari- ga upita: „Otkad to, moj Abdurahmane,
otvori drvena vratašca i strašna škripa ispu- ma poput čaplji, najednom, nestajali bi čovjek može letjeti?“ Podiže se na prste
ni cijeli prostor. Abdurahmanu se učini da u nevid, u nepostojanje, u onostvarnost, i osjeti kako ga vjetar miluje po grudima
će mu ušni bubnjići popucati od žalovitog iščeznuli bi u gajb. i odnosi mu turban s glave. „Ne zaboravi
jecanja zahrđalih šarki. Brže-bolje podignu Abdurahman sada bijaše sav ukoljčen da neke stvari čovjeku nisu svojstvene“,
ruke i dlanove zalijepi preko ušiju i okrenu u čudu. Poput kakvog maloumnika stajao javi se onaj glas iz njega opet, ali Abdu-
se da pobjegne od ovih čudnovatih ljudi je i samo blesavo blehnuo u one ljude koji rahman samo zatvori oči, sabra u sebi svu
koji su širili oko sebe nekakvu atmosferu su i dalje promicali pored njega i polijetali svoju vjeru, zazva Božije ime i odbaci se
koja je sve manje imala veze sa stvarima sa šerefeta i nikako se nisu dali prebroja- od ograde na šerefetu. Osjeti kako zrak
ovostvarnim. Ali, vrata pred njim nije bilo, ti. Lebdjeli su kroz noć kao prikazanja i struji oko njega, ali istovremeno osjeti i
ni na suprotnoj strani, nigdje, kao da ih nestajali sasvim s ovog svijeta. Ko zna da kako strelovito pada prema zemlji. Kri-
je neko zazidao dok je on neraskidivo bio li su se pojavljivali tamo, u dalekoj Meki? knu usljed očaja i zamlatara rukama. Ali
sapet u halki. Jedini izlaz iz džamije bila Stajao bi Abdurahman tako, sami Bog njegove ruke se ne pretvoriše u krila. „Ja
su vratašca kojima se uzlazi na munarski zna koliko, možda i do Sudnjeg dana, da vjerujem“, viknu, ali njegov glas se ne
šerefet i oni ljudi su jedan po jedan nesta- ga ne prenu glas posljednjeg od onih ljudi. pretvori u čaršaf koji će se raskriliti pod
jali ondje i samo se čula škripa drvenih Bio je taj propet na ogradu šerefeta i širio je njim. Grozničavo zamisli da se pred njim
stepenika koja se spiralno rašivala prema ruke poput kakvog jastreba. „Brate, pazi da otvara prostor i unosi ga u neku sasvim
nebu. Šta će, Abdurahman krenu za onim ne posumnjaš“, reče i opominjuće pogleda drugu dimenziju, bližu Božijem dahu.
ljudima. Oni ga propustiše ispred sebe i prema zemlji. Onda se vinu uvis, lagahan Ali ne osjeti da ga proždire zrak koji će
on se u tren oka nađe na stepenicama koje kao perce, i poleti. Načini jedan polukrug ga učiniti nevidljivim za svijet koji je že-
su se uspinjale uz munaru. nad Donjom Tuzlom, i na istom mjestu kao lio napustiti. Prije nego je svom težinom
Kada se Abdurahman popeo gore, u i ostali, baš tu negdje ponad Solnog trga, udario o zemlju, posljednjom pribrano-
nebo zasijano hiljadama zvijezda, imao nad vadačama iz kojih se iz dubokih bu- šću otvorio je širom oči u nadi da će pred
je šta vidjeti: oni ljudi bi se, pokorno i nara vadila slana voda i izlijevala u velike sobom konačno ugledati gajb. Tu gdje se
redom, penjali na ogradu šerefeta, širi- kazane u kojima se kuhala so, paf!, nesta- njegovo tijelo razbilo od zemlju podigoše
li ruke i, poput ptica, zalebdjeli bi po- de ga, spoji se s nepostojanjem, s drugim turbe, mada neki govoraše da turbeta nije
mračinom. Jedan za drugim skakali su svijetom, s vremenom, Bog sami zna s čim. zaslužio jer očito da je posumnjao. Takvi
u pustopašnu noć, širili krila i letjeli kao Šta će, Abdurahman prihvati izazov. vole reći da u turbetu nema nikoga i da u
velike noćne ptice. Ondje negdje ponad Pope se na ogradu šerefeta i raširi ruke. njemu Abdurahman nije ni pokopan. n

STAV 7/4/2023 65