Page 61 - STAV broj 422

snage“, objašnjavao je i odmahivao gla- Chicago Bullsi, zbogom, moja nedosa-
vom. „Postratje“ valja živjeti. njano godino studijskog srednjoškolskog
boravka u SAD-u.
II Uzeo sam ruksak i izjurio napolje
Kazaljke gotovo da su se preklopi- kako bih stigao na prvi čas. Šta reći raji
le kada sam zatvorio koricu knjige. S ako ko pita? Poštar je ionako pronio vijest
gornjoolovske džamije učio je ezan, na da je došlo pismo. U malom mjestu sve
razglas. Bilo je dovoljno vremena da se se zna, s kim kafu piješ, s kim se družiš,
spremim. s kim izlaziš, ništa se ne može sakriti.
Izašao sam na balkon. Vidjeh pošta-
ra, upravo je utekao ka ulaznim vratima III
prije nego sam ga stigao zovnuti. Strčao Otpočeo je i drugi dio sezone ko-
sam niz stepenice. Srce je tuklo kao ludo. šarkaške lige A2. Prva utakmica s „Teš-
Otvorio sam vrata i prije nego je pozvo- njom“. I oni su preživjeli golgotu, bili
nio. „Evo pisma. Potpiši ovdje. Mora da su u okruženju. Sala im je neuslovna,
je slatka“, smiješio se poštar. tako da kao domaćini igraju kod susje-
Biti ili ne biti? da, u Maglaju.
Zatvorio sam vrata, istrčao na sprat, Put je vodio dolinom Krivaje. Care-
otišao do kuhinje, izvadio nož, otvorio va Ćuprija, posljednja tačka naše olov-
kovertu... Pismo je počinjalo: „Sa ža- ske općine. Vozuća, Zavidovići, Boči-
lošću vam obavještavamo da...“ Nisam nja, Maglaj.
prošao! Na čas, čini mi se da sam i pre- Zvao sam tetu Amiru, Tantulinu su-
stao disati. Osjetio sam se očajno, rezi- prugu. Počela je ponovo raditi u „Na-
sve će se vratiti u normalu. Ponovo će gnirano, razočarano, tuga me obuzima tronu“. Vratila se u Maglaj. Hemijski
me, u ovo doba godine, zapuhnuti mi- tako da nisam mogao maknuti. Cijeli je inženjer. Davala mi je instrukcije iz
ris sumpora od najjeftinijeg, najoneči- jedan svijet satkan od mašte bio je sru- Hemije na početku prvog razreda gimna-
šćenijeg uglja na tržištu, ponovo ću ćuti šen! Zbogom, Ameriko! Zbogom, New zije. Poslije dva-tri časa, nakon što sam
potpetice, onog ženskog dijela osoblja York, zbogom, Kalifornijo, Hollywoode, samostalno mogao uraditi sve zadatke
bolnice, dok jutrom prolazi ispod kuće zbogom, Chicago, Nijagarini vodopadi, iz udžbenika, primijetio sam uredno
na putu ka radnom mjestu. Istočna i Zapadna obalo, LA Lakersi, posložene audiokasete. Ona i Ado imali
Možda u neki vakat i mi obnovimo su cijelu kolekciju gotovo svih muzičkih
poslovni prostor. Možda ćemo ponovo grupa što su bile popularne u bivšoj Ju-
naručivati svježe, tople krofne što su “Treba nam Maršalov plan“, goslaviji. Išao sam na instrukcije cijelo
voljele radnice „Šika“, „Centrotransa“, znao je reći čika Salih, jedno polugodište, a ustvari, instrukcije
medicinskog i nemedicinskog osoblja su bile izgovor kako bih što više saznao
bolnice... Ipak, sve je ekonomija obi- računovođa u penziji. „Nužnu o muzici sedamdesetih, osamdesetih,
ma, da bi nešto bilo isplativo, mora biti infrastrukturu i proizvodne što više preslušao, posudio koju kase-
prometa. Još su stajale ruševine tvorni- tu. Amira je bila prava enciklopedija i
ce trikotaže, još je bolnica bila u Paskoj kapacitete osposobiti, kao u s osmijehom je pričala o svom student-
Luci, još su se vozali stari, prijeratni, skom životu u Tuzli, kako je upoznala
izdrndani autobusi na lokalnim linija- Zapadnoj Njemačkoj nakon Adu, gdje su išli i kakva su to bila dru-
ma, oni što su preživjeli rat ili su skle- Drugog svjetskog rata. Ne ženja, sviranja, koncerti... Bio sam sigu-
pani od ostataka autobusa koji se nisu ran, barem ćemo jednog navijača imati
više mogli voziti. ’vako stihijski. I ono malo u dvorani u Maglaju.
Obnavljalo se sve, svakim danom ne- što imamo ne koristimo kako Dvorana je bila više prazna nego
što novo i lijepo ili ljepše nego je bilo, ali puna. Ipak, čuo sam s tribine dobro po-
isuviše sporo. Mnogo je svijeta bilo bez treba“, govorio je svaki put znati glas kako glasno navija: „Stupča-
posla. Demobiliziranih vojnika. Mnogo kada bi se otvorila tema nica, Stupčanica...“ Imao sam skromnu
je ljudi bilo u potrebi, izbjeglica, ratnih minutažu i skroman učinak. Uspio sam
ili civilnih žrtava rata, invalidnih oso- poslijeratne obnove. Djed, se „upisati“. Od tri pokušaja, za dva po-
ba... I svako je tražio svoje pravo – ovdje njegov vršnjak, također ena, jedan sam „uspio realizirati“. Imao
i sada. „Treba nam Maršalov plan“, znao sam i jednu izgubljenu loptu. Utakmica
je reći čika Salih, računovođa u penzi- računovođa u penziji, je završena porazom. Razlika u četiri po-
ji. „Nužnu infrastrukturu i proizvodne smješkao se na te njegove ena. Mnogo bolje igramo nego u prvom
kapacitete osposobiti, kao u Zapadnoj dijelu sezone. Možda do kraja i pobje-
Njemačkoj nakon Drugog svjetskog opaske. „Moj Salihaga, gnemo s dna tabele, trebamo dobiti ba-
rata. Ne ’vako stihijski. I ono malo što nismo mi njima bitni toliko rem tri utakmice.
imamo ne koristimo kako treba“, go- Vraćamo se kući, dan je još relativno
vorio je svaki put kada bi se otvorila pa da nas još i razvijaju. kratak. Upalih svjetlo za čitanje u autobu-
tema poslijeratne obnove. Djed, njegov Možda više kao sirovinska su. Nisam raspoložen za društvo i zapit-
vršnjak, također računovođa u penziji, kivanja, posebno o Americi! Iz ruksaka
smješkao se na te njegove opaske. „Moj baza i kao bazen radne sam izvadio lektiru – Zeleno busenje, Ed-
Salihaga, nismo mi njima bitni toliko snage”, objašnjavao je i hem Mulabdić. Sve je u znaku Maglaja.
pa da nas još i razvijaju. Možda više Onog sada s kraja dvadesetog stoljeća i
kao sirovinska baza i kao bazen radne odmahivao glavom. onog od prije stotinjak godina. n

STAV 7/4/2023 61