Page 76 - STAV broj 239

KULTURA

Autobiografski fragmenti (14)

VRAĆANJE RUKOPISA

I POTISKIVANJE

NA MARGINU

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je
sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj
Piše:
Ibrahim KAJAN još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.”
Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog
sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku
Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

rolazili su podstanarski mjeseci (a nalik veselom bumbaru koji prve obavijesne im nijanse nježnosti, bešćutnosti i postup-
prikupilo se i nešto godinica!), pa rečenice svijetu – od jedne, ili dvije, pa i tri ke krvoločnih. I u Liliputu ima užasa, ali
prije nego što se navikneš na kvart riječi – ne izgovara, nego pjeva! je pravda obećana.
Pna Trešnjevci moraš potražiti dru- Tako je sebe i svog koštunjavog i neja- Isprativši Leylu u njezin vrtić, ušao
go stanište, u Sigetu, poslije u Zapruđu, a u kog oca dovodila u centar pažnje u donjem sam u Knjižnicu. Dugo će godina biti moj
međuvremenu, dok se snađeš i tražiš novu dijelu busa. Odmah bi se našle i savjesne stvarni i virtualni svijet. Mjesto susreta. Ra-
privremenu adresu, s novim skloništem za gospođe koje su tražile da se gospodinu dosti, srdžbe. I “onaj san” – da ti u sastavu
porodicu, možemo predahnuti mjesec-dva tati i bebi hitno ustupi mjesto! Zimi je to posla bude i čitanje. U najživljoj biblioteci
kod Smailinih roditelja... I tada smo, u tim bilo malo teže. Slijepljeni putnici činili su grada Zagreba!
intervalima, rasterećeni barem za kratko gotovo kompaktnu masu. Stoj gdje sto- Od profesionalnih “izvještaja o novim
teškog bremena bezdomnosti, “otkriva- jiš, lijevom se rukom čvrsto drži za gornju knjigama”, moji su se zapisi pomjerali i pre-
li” taj čekani i od roditelja žuđeni susret prečku, a desnom, utrnulom, ne dopusti da ma kritičkim zapažanjima, opservacijama i
s potomkom koji ih produžava, njihovim ti dijete isklizne u nevidljivi ponor gusto recenzijama, pa su objavljivani u bibliote-
opipljivim “životom poslije života” u unu- izmiješanih ljudskih noga! Ali, jednom se karskom časopisu Knjiga i čitaoci, Vjesniku,
ci, koja im doduše nije najstarija, ali jeste desilo i to. Jednostavno, svoju djevojčicu u radioemisijama, kasnije u Oku i u TV emi-
u Zagrebu jedina! Leyla s dedom Muha- nisam mogao držati u naramku. Smaila ju siji Knjige i ideje.
remom i s nanom Zuhrom! Smailini ro- je pokušala prihvatiti, ali se naša “napred- U blizini “Bogdana Ogrizovića”, za-
ditelji su iz pljevaljskih porodica, očeve, na beba” spuzla i zaustavila – nogicama na padno, u Masarykovoj br. 28, sjedište je
trgovačko-aginske, Kadribašića i majčine, podu! Pokušali smo je ograditi rukama. jedne od najvećih izdavačkih kuća udžbe-
vojno-begovskih i ulemskih, Selamnovića. Počela je vriskati, udarati ručicama na sve nika i školskog pribora “Školske knjige”, s
Muharem je, briljantan matematičar, imao strane i derati se kao bodenik: “Ne vidim dva uredništva dječijih listova, za malene
nevjerovatno pamćenje ljudi i događaja do ništa, samo guze!” Ljudi su se smijali, ali “SMIB” i za rane tinejdžere “Modre laste”.
kraja života. Majka Smailina bila je puna i svojski potrudili da spasimo dijete veli- Prvi je, nedavno pokrenut, uređivala Marija
blagosti i razumijevanja “za svakoga”, puna ke nevolje. Iza “Espalanade” izašli smo iz Duš, a drugi, “Modru lastu”, vrlo je vješto
nevjerovatnih priča “koje su joj se dogodi- busa, a Smaila nas je, brižno, inspekcijski i duhoviti vodio pjesnik Zvonimir Balog.
ne” i od kojih sam ja napravio dvije svoje, pregledala i “propitala naše stanje”. Mirno Istočno, u Gajevoj ulici br. 1, na nekih 300
te objavio 1971. godine u Vjesniku (Bje li je mogla otpješačiti do svoje firme, a ja s ve- metara udaljenosti od moje biblioteke, bio
to pijetao) i Republici (Ima – nema sudbine). selom podstanarskom kćerkicom u dječiji je najpoznatiji, po raskošnim ilustracijama,
vrtić preko puta Botaničkog vrta. nakladnik dječijih slikovnica “Naša djeca”.
UTRKIVANJE S KĆERKICOM-BUBLICOM U njihovom sklopu maleno je uredništvo
U PUZANJU I U LILIPUTU IMA UŽASA, čuvenog časopisa Radost. Glavni urednik
A nas dvoje smo, začuđeno, gledali kako ALI PRAVDA JE OBEĆANA i neusporedivi ilustrator bio mu je veliki
raste naša djevojčica! Nasmiješena bublica U Knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogri- hrvatski slikar Oton Gliha Selen.
puzala bi i puzeći se utrkivala s nama po si- zović” bilo je jedno od onih zanimanja koje U tim listovima započele su izlaziti
getskoj sobi, odakle bismo je svako rano jutro sanjate ako ste zarana opčarani bezgraničnim moje pjesme i priče... Kad bi bilo što izaš-
iznosili na bus krcat putnicima poput šipka svijetom bajki i mitova. Daleko ste od doba lo, a izlazilo je, bio bih očaran ilustracijom
puna košpica! Držao bih je u naramku i po- kad će vam, potpuno odraslom, Heine moći i grafičkim smještajem. Bilo je “čudno” da
kušavao se s papučice autobusa dublje uvući potvrditi ono što ste spoznali kao dijete: da si u istom broju dječijeg časopisa s akade-
među pospane radnike i službenike. Našim se najveće istine kriju baš u tim prvotnjim mikom Gustavom Krklecom i 17-godiš-
bi tragom napredovala njezina mama. Rasla strukturama bajki. Tek ćeš se tada, odrastao, njim Šimom Ešićem, da ti je pjesma pored
je brzo i iz lakokrile leptirice postajala sve prisjetiti odakle sve istine svijeta zapravo priče učenika II razreda OŠ “Garešnica” i
više “kilogramima naprednija”, zaokruženija, znaš, da si ih u bajkama susreo i spoznao Mate Lovraka.

76 3/10/2019 STAV