Page 70 - STAV broj 271
P. 70
DRUŠTVO
Postoji li još igdje grad u kojem vječ- pred njim, uz životinjski urlik, obruša- uspravljenih kamenova kojima je zgari-
ne kuće plove visoko ponad glava nje- vaju u srce plamena, a kamenje eksplo- šte ispod dodavalo dimenziju nestvarnog
govih žitelja? Na koju god stranu da se dira uslijed toplote i dim zakriljuje cijelo i pojačavalo im bjelinu do te mjere da je u
okreneš, pozdravljaju te bijeli uspravljeni nebo, konj pod njim počeo je da se rita i njih bilo nemoguće gledati. Okrenuo se,
kamenovi, kao da ti žele poručiti da ni- da hrže, kao da je i sam osjetio strah od ali i tamo, nad zgarištem, lebdjela je ista
kada ne zaboraviš na vlastitu prolaznost te bjeline koja se sve ubitačnije pomalja- grupa bijelih nišana. Pod njegovim noga-
i da na cijelom dunjaluku nema nijednog la iza tutnja plamena. ma sve je bilo crno, a nad njim sve bije-
istinskog razloga da se uzoholiš. Kao da A kada je sve prošlo, kada su protutnji- lo kao da su se dva svijeta prostrla jedan
je kakav konceptualni umjetnik na ova le vatre i vjetrovi raznijeli dimne oblake preko drugog. Sada stvarno prestrašen,
brda prenio vlastitu viziju čuvenog nat- i pepeo pao po licima njegovih vojnika i do te mjere da od siline kojom je jučer
pisa sa stećka: “Ja sam nekada bio ono po njegovoj namirisanoj kovrdžavoj pe- pisao ultimatum nije ostalo ništa, poku-
što ste sada vi, a vi ćete biti ono što ja rici, kada je pred njim ostala samo crnina šavao je uznemirenog konja okrenuti na
nekada bijah.” Sarajlije svoje mrtve kao zgarišta, crni okrajci razvaljenih zgrada i drugu stranu, ali konj, osjetivši nespokoj
da sahranjuju u nebo. pocrnjeli kamen kao ugalj, mora da je u koji je obuzeo njegovog vlasnika, podiv-
Bože, kako li se osjećao onaj koji je tom trenutku, dok je sjedio u sedlu svog ljao, samo se propinjao i njištao, sablasno,
ovoj bjelini suprotstavio crninu zgarišta? bijelog konja koji je postajao sve uznemi- kako nikada ni jedan konj nije.
Zaslijepljen bijesom, Eugen Savojski prvo reniji, osjećajući iskonsku moć onog koji Historija kaže ovako: uslijed nado-
je pustio vojsku da opljačka kuće, hanove, ima pravo da stvara i rastvara, da poklanja lazeće zime, austrijska vojska vraća se
magaze i bezistane, a onda je, opsjednut život pokornima i da spepeli neposlušni- nazad sve do Osijeka, s njom je Bosnu
ljubomorom prema ovom balkanskom bi- ke i bundžije, vidio tik iznad svoje glave, napustilo hiljade katolika koji će biti na-
seru, naredio da se užeže cio grad – bila sasvim jasno, bijela sarajevska mezarja seljeni po opustošenoj Slavoniji, iz koje
je to kazna njegovim prkosnim žiteljima kao neku neosvojivu tvrđavu koja lebdi je Eugen Savojski protjerao Turke. Ali,
koji nisu pristali na bezuvjetnu predaju ni na nebu ni na zemlji. Mora da je osjetio historija nikada nije pokušala da pred-
te su, ubivši mu bajraktara i trubača, u ničim mjerljiv strah pred tom najezdom stavi sliku do temelja spaljenog grada
velikoj hitnji, poprtivši tek najnužnije,
pobjegli Carigradskom džadom na istok.
Onda je izvikani vojvoda od Savoje, vitez
od zlatnog runa, koji je samo dan prije
sasvim neviteški iz Visokog prijetio Sa-
rajlijama da će se, ako odmah ne izlože
bijele zastave, njegova dobrota pretvo-
riti u strogost, pa će sve uništiti mačem
i vatrom i da neće poštedjeti ni dijete u
majčinoj utrobi, osjećajući kako mu ne-
dokučivi trnci nagrizaju cijelo tijelo, da,
vidio je kako između stravičnih plame-
nih jezika, titrajući u rastopljenom zra-
ku, poput zuba kakve nemani, nepravilni
i izobličeni, iskaču bijeli kamenovi puni
prijetnje. I dok je feldmaršal rimski, au-
strijski, ugarski i češki unezvijeren gledao
kako se napokon svi sarajevski krovovi
70 14/5/2020 STAV