Page 68 - STAV broj 167

STAJALIŠTA
Piše:
Safet POZDER
Bio je ramazan. Sporo je protjecao
još jedan vreli dan. Sporo, ali li- dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem
jepo. Zapravo, više nego lijepo.
Dok sam se pripremao za pri-
jepodnevnu mukabelu, zazvonio mi je
telefon. Uslijedio je kratak razgovor čiji
sam prvi dio donekle pratio, a ostatak sam
samo slušao i klimao glavom. Epilog je da
je muftijstvo odredilo da te godine oba-
vim hadž. Učio sam mukabelu u nekom
posebnom stanju, transu ili nečemu dru-
gom što ne znam objasniti. Poslije nama-
za sam tumačio proučene ajete i stranice,
ne smogavši snage da kažem džematu za
hadž. Tačnije, usplahireno sam očekivao
da će uslijediti novi telefonski poziv te da
će mi biti rečeno kako je slučajno došlo do
greške i kako od mog hadža, barem ovaj
put, nema ništa. Otišao sam korak dalje
pa sam još jednom provjerio i utvrdio –
idem na hadž.
I dok sam se borio da prigušim jed-
no, naišlo je i drugo oduševljenje, a njega
je priredio, naravno, naš Džeko. Igrao je
neku ludu utakmicu i postigao ravno četi-
ri pogotka, ako se ne varam, Tottenhamu,
i to usred Londona. Ulazim na ikindiju i
kontam uzeti muštuluk, kad, ono, ljudi
već na sav mah pričaju o tome.
Da bi se sve svarilo na najefikasni-
ji način, odlučujem otkunjati do iftara i
iskoristiti pogodnost postača čiji je i san
ibadet. Uskoro se iftarim i krećem onako
kako sam i planirao – u obilazak džema-
ta, a ti susreti s našim vrijednim ljudima
uvijek su posebni i inspirativni.
U našoj lijepoj tradiciji skrivena je
cijela sehara mudrosti. Zapravo, to su
68 17/5/2018 STAV
prozorsko okno
O “našivanju” posta i strahu od ćumeza
Iz ramazanske
sehare
Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu
i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na
njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući
se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe
trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za
tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i
legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom
sehare, sve jedna do druge i sve kićeni- tako može, pa želi da se uvjeri u to. Narav-
ja od kićenije, a u njih se metalo sve ono no, dajem mu potvrdan odgovor, osokolim
što se generacijama tkalo i plelo kako bi ga i kažem kako slobodno može uraditi
vez naše vjere i tradicije bio što ljepši i tako sve dok se ne osjeti dovoljno jakim
sadržajniji. Kur’an, namaz, mejtef, dža- da cijeli dan isposti bez poteškoća. Prav-
mija, mevlud, šerijatsko vjenčanje, hadž da se dječak kako bi on mogao ispostiti
ili kurban mogli bi biti nazivi zasebnih cijeli dan, ali ide s roditeljima na njivu,
sehara koje smo stoljećima čuvali i, na- radi i pomaže im, pa ožedni.
dam se, sačuvali i u koje je istinski užitak
povremeno zaviriti. Ulazim u džamiju ozaren ozbiljnim
razgovorom i opijen mirisom kakvim
Zasebna sehara svakako je i ramazan. mogu mirisati samo naše stare i lijepe
Ako bismo, barem i na trenutak, zaviri- džamije. Uživam u milozvučnom glasu
li u njenu unutrašnjost, naišli bismo na imama i svakoj sedždi na mirisnim ćilimi-
mnogo toga što direktno izvire iz rije- ma. Konačno, klanjali smo namaz i imam
či časnog Kur’ana: “Na put Gospodara najavljuje da ću se kratko obratiti. Uzima-
svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom.” jući u obzir kratkoću preostalog vreme-
na do sehura, obaveze i umor prisutnih,
Nošen tim razmišljanjima, stižem na obratio sam se vrlo kratko, spomenuvši
odredište. Vruća ljetna noć izmamila je razgovor s dječakom, slagavši kako mi se
ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i išče- to desilo u drugom džematu, kako ga ne
kuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vri- bih doveo u neugodnu situaciju, a on mi
jedno radili na njivama. Razgovaramo i je, u znak odobravanja, samo namignuo.
prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući Zamolio sam prisutne da navikavamo
se ustaljenom dinamikom, padali u vri- svoju djecu da poste, a jedan je od naj-
jeme koševine ili berbe trešanja. Postilo boljih načina upravo “našivanje” posta.
se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se
marilo ni za dobronamjerne savjete da se, Izišli smo iz džamije, ali se, na moje
tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem iznenađenje, većina džematlija nije razišla.
tako što će vodom samo nakvasiti ispu- Sijelo je tek počelo. Uskoro je napravlje-
cale usne. Iako sasvim legalna i legitimna na i donesena kahva i krenuo je ugodan
opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti razgovor, direktno isprovociran mojom
posezao za njom. zamolbom iz kratkog obraćanja. Sada su
oni govorili, a ja znatiželjno upijao.
U neka doba, pred sami ezan, dok smo
još bili pred džamijom, prilazi mi dječak Tako prvi ispriča kako je on i počeo po-
od osam ili maksimalno devet ljeta i, u stiti baš tako – našivanjem. Procedura je
maniru ozbiljnog čovjeka, pita da li se nje- bila vrlo jednostavna. On bi postio jedan
mu pika post ako jedan dan posti dokle dan do podne, a drugi od podne, pa bi nje-
mogne, a da drugi dan nastavi odatle do gova nana uz iftar donijela iglu i konac i sve
iftara. Veli, njemu je nana obećala da to to našila. Tako je trajalo nekoliko godina,