Page 66 - STAV broj 431

KULTURA

Za Vas bira književnik

Almir Zalihić

Husein Bašić

CRNOTURCI –

- SAN I JAZIJA

ajzad se sele i nikšićki Kuči. Varakali su se pune četiri odluči – mislili su – iako nijesu znali gdje je sreća tome. Zna-
godine između Hercegovine, Bosne i Sandžaka, nada- li su samo da jedan mora da se vrati, a drugi da ide – to je sve.
jući se nekom iznenadnom čudu i povratku u Nikšić, Tjerao ih je na to san što su ga usnili posljednje noći, prije od-
Nna svoju babovinu. U povorci je bilo blizu stotinu i laska na put u tursku zemlju, odakle su došli, iako ni u to nije-
više duša, i biće da je ovo zadnji odlazak u Tursku, jer ljeto je su bili presigurni, koliko što nijesu bili uvjereni da su oduvijek
na izmaku, a tamo kud su naumili, valja im stići prije zime. živjeli tamo gdje su rođeni.
Tako su barem mislili, iako nijesu znali koliko im treba kona- Srebrenjak nije pao na zemlju, uzalud su braća buljila u
ka do tamo, pošto još niko nije upamtio ime Karabak, koje je nebo i biskala po travi, šireći krug i tamo gdje nije mogao da
prvi pomenuo stari Jonuz Kuč. Nijesu znali ni kakve su zime odleti. Ugrabila ga je nečija nevidljiva ruka gore, ili ga sakrila
ni ljeta tamo, jer njima, otkako su se raskućili, ljeto nije ni do- u travi, ali ga nema. A oni se nijesu mirili s tim da ga nema,
lazilo. Znali su samo da tamo mora biti mnogo daleko, zato su htjeli su da to presudi umjesto njih, zato su čekali da padne
u početku, sve češće, a poslije stalno govorili da idu do tame. s neba, ili se tumače nekim znakom pred njihovim zamre-
Sve su potom mjerili i upoređivali s tom tamom, kao s neizvje- ženim očima. Ne mogu i neće da odlučuju sami, treba im taj
snom mogućnošću drugog života, na drugom svijetu. nevidljivi prst sudbine da im pokaže ko će na koju stranu.
Seobu nikšićkih Kuča ubrza iznenadno i mučko ubistvo Zato gledaju u nebo i ne vide ništa do li užareni klobuk sun-
njihovog plemenika Bajra Askova Ljuce, koji se bio zarekao da ca oko kojeg se roji nebroj bijelih srebrenjaka, od kojih ni
neće seliti iz Taslidže nikud, što zbog poodmaklih godina, što jedan ne pada dolje.
zbog svojih stotinu oka koje je trebalo nositi na tako dalek put. Božije bešare – mislili su dok su biskali slamku po slamku,
Ubi ga pop Zmajević, nasred čaršije, sleđa, jer Bajri Ljuci spri- vjerujući da su nebo i zemlja u nekom tajnom zaroku protiv njih.
jeda dva oka nijesu smjela stati na put. Osvetio mu se za ćutek San što ih primorava da se razdvoje, da se jedan vrati u Nik-
što ga je dobio poslije zauzeća Nikšića, kada je u jednoj kafani šić, s trećeg konaka, iz Taslidže – sanjali su u isto vrijeme, jer su
pop zapjevao jednu mnogo poznatu pjesmu uz gusle, mijenja- se i probudili istoga časa, protrljali vrela i znojava čela, bečeći
jući i uzvrćući događaje u njoj, omalovažavajući ružeći nikšićke nezdravo jedan u drugoga, od jeze i straha koji ih je skopao za
Turke, građane. Slušajući ga kako prekraja i dogoni tu pjesmu bojažljiva muhadžerska srca. Ostali su tako budni do zore, ne
za svojim ćeifom, Bajro Ljuca ne izdrža, udari popa čibukom progovorivši ni jednu riječ. I, ustajući iz postelje, znali su da
po čelu, govoreći mu da laže i da pjesma ne ide tako. Poslije su nije samo san, već Božiji znak u koji moraju vjerovati.
se tukli, dugo, pop Zmajević onim guslama, Bajro Ljuca čibu- Jašar je sanjao povodnju, veliku i mutnu, kakvu nikad na
kom, dok ga nije zalomio do šake. Najzad mu je oteo gusle i javi nije vidio. Vidio je kako u nju propada Jakubova kuća i brat
odlomio mu ih o glavu. mu, Jakub, njegova žena Hatidža, sinovi Irfan, Hasan i Merdžan
Sad se, evo, pop osvetio i Kuči to protumačiše kao znak i kćeri Zuma i Fija. Tonu u vodu i izranjaju iz nje, za riječima
da im više nema obnađivanja i čekanja, jer ništa nije bilo bo- neke pjesme koju ne pjeva ljudski glas, već ona voda. I on zna
lje, već gore iz dana u dan. Spremiše se na brzu ruku i krenuše da je te riječi negdje čuo i da mu nijesu nepoznate. Ponavlja se
istim putem kuda je posljednjih nekoliko godina otišao cijeli to i traje kao dalga na moru, koja čas otkrije, a čas potopi ka-
turski Nikšić. meno kube Jakubove kuće.
Jakub je sanjao kako gori Jašareva kuća u Nikšiću, kako
Kad se ni poslije dugog i mučnog nagovaranja ne mogoše Jašar, žena mu Rufija, sinovi Asim i Misin i kćeri Vildana i
pogoditi ko da ide, a ko da se vrati, braća Jakub i Jašar odlu- Ševala, zapaljene kose i haljine na sebi, pjevaju nešto što je od
čiše da bace šorak – pa šta kome padne u dio – neka mu bude. prije čuo, ali ne sluhom, već nekim naslijeđenim čulom, koje
Mlađi, Jašar, izabra turu, Jakub zavrtje izlizani srebrenjak i, mu je donijelo taj glas i sliku, zaključavši ih zauhlom bravom
bacivši ga u vis, zaželi da se ispuni Jašarova želja. Nek sreća neiskaza, da ih ne može ni zapamtiti, ni zaboraviti.

66 9/6/2023 STAV