Page 65 - STAV broj 410
P. 65

završio u Beogradu, te da je miljenik sr-  Žitije svete Tekle i ostavi im ga na dar iz
                                            bijanske vlade, a posebno se spominjaše   daleke Bosne.
                                            njegove besjede i kazivaše se napriliku
                                            ovako: “Taj ne govori kao ostali svijet, taj   DRUGAČIJI GLASOVI
                                            jezikom iskiva dukate.” Ali, ipak, najviše   Učas, kako to često biva u Bosni, sve
                                            se pripovijedalo o njegovoj neizmjerivoj   se preokrenu. Narod se nije uspio ni na-
                                            zasluzi za izgradnju saborne crkve u Sara-  uživati priča o njihovom Savi, kad odne-
                                            jevu, koja svojom visinom nadvisi skoro   kud iznebuha doleti riječ prevara i da su
                                            sve munare na Baščaršiji. Pratio se sva-  ih fanarioti opet prodali, ovaj put Švabi
                                            ki Savin korak po beskrajnim prostran-  za 58.000 groša. Kazuje se da su te rije-
                                            stvima ruskim, kada je ono, bit će li prije   či prvi put izgovorene u Mostaru i da su
                                            osam ili sedam godina, ne dajte mi slagati,   poput ognjenih munja preletjele preko
                                            kao arhimandrit, na poziv Svetog ruskog   Ivan-sedla i buknule u ovdašnjim lju-
                                            sinoda i pod blagoslovom njegovog veli-  dima. Podstaknuti tom vatrom, vjerni-
                                            čanstva cara Aleksandra II, putovao po   ci se sve češće spustaše ovamo, do Vinje
                                            cijeloj majčici, skupljajući priloge za do-  luke, pa bi bijesno kracali po toj parceli
                                            vršetak saborne crkve i noseći mošti sve-  uza samu šumu na obali Bosne, na kojoj
                                            te Tekle, koja imaju čudotvorne moći, pa   nekada bijahu vinogradi. Sve se čvršće
                                            po cijeloj Rusiji ozdravljahu djeca, uzeti   priča kako je Sava Kosanović kupio ovaj
                                            ustajahu s postelja, jurodivi se opameću-  komad zemlje novcem iz Rusije preosta-
                                            ju, guba bježi i svako je želio da poljubi   lim od izgradnje saborne crkve i poklonio
                                            ostatke legendarne pratilje apostola Pavla   da se na njoj izgradi bogoslovija. Pričalo
                                            pod kojom se gasiše lomače i svako dava-  se da je novac za izgradnju već dao barun
                                            še i posljednji rubalj, te ti se nakupi cijela   Feodor Nikolić, obrenovački unuk, član
                                            planina dukata, knjiga, odeždi i crkvenih   ugarskog sabora, sumnjiv, prodana duša,
                                            predmeta, a Sava im se oduži i prevede   nije Feodor već Teodor, vlastelin iz Banata
                                                                               i zemljoposjednik u Rumuniji, ondje je,
                                                                               priča se, naslijedio neka imanja od svoje
                                            Pravoslavni se svijet              bake Jelisavete, kćerke knjaza Miloša, koji
                                            prvo silno obradova                se nakon “Turskog ustava” odreče vlasti i
                                                                               skrasi se u Vlaškoj. I još se pričalo da će,
                                            kada ovamo, pod Igman,             kada se bogoslovija uspravi, njeno uzdr-
                                            dođoše vijesti kako je             žavanje preuzeti Zemaljska vlada, što će
                                                                               reći Švabo. Po ko zna koji put premjera-
                                            fanariotima odzvonilo              vajući ovu parcelu, obični ljudi su u ri-
                                            i da će od sada pa do              tmu svojih koračaja ponavljali te čudne
                                                                               besjede što ih u njihove duše zabadahu
                                            zanavijek na mitropolitskoj        popovi i ništa im opet ne bi bilo jasno, još
                                            dabrobosanskoj stolici sjediti     više bi se zamrsivali u njih, a pogotovo se
                                                                               saplitaše oko te vražije riječi “konkordat”,
                                            domaći čovjek.                     koji bit će da je potpisan u njihovo ime i
                                                                               kojem će spomenik biti dignut baš ovdje,
                                                                               coptali su jezikom u čudu i po stoti put
                                                                               se pitali kako to da se jednom ugovoru
                                                                               može podići spomenik.
                                                                                  Da se ne bi dalje i sami zbunjivali i
                                                                               da bi donekle razjasnili to vrijeme i do-
                                                                               takli klice silnih nezadovoljstava koje će
                                                                               na kraju eksplodirati u Velikom ratu, naj-
                                                                               bolje je možda posegnuti za knjigom Bože
                                                                               Madžara Pokret Srba Bosne i Hercegovine
                                                                               za vjersko-prosvjetnu samoupravu. U njoj
                                                                               čitamo da je zahvaljujući revnosti osam-
                                                                               deset trećeg vaseljenskog patrijarha Joaki-
                                                                               ma III Carigradskog, potpisnika Aprilske
                                                                               konvencije, pravoslavna Crkva u Bosni i
                                                                               Hercegovini ostala pod njegovom upra-
                                                                               vom, mada su k und k pregovarači sve či-
                                                                               nili da je odvoje od fanarskih crkvenih
                                                                               velikodostojnika i da je stave pod juris-
                                                                               dikciju mitropolije sa sjedištem u Srem-
                                                                               skim Karlovcima, a to bi značilo čvršće
                                                                               vezivanje za Monarhiju. Ni ta pobjeda
                                                                               crkvenim vlastima u Bosni nije mnogo
                                                                               značila. Mnogi su u činu da je Joakim


                                                                                                    STAV 13/1/2023 65
   60   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70