Page 48 - STAV 67 16.06.2016

DRUŠTVO

Ostala je, ipak, pred njom bista najzasluž-
nijeg Cazinjanina. Dok stoji pred Nuri-
jom Pozdercem, čovjek jednostavno mora
pogledati prema drugoj austrougarskoj
zgradi u kojoj je smješten kabinet načel-
nika Općine. Ispred nje, licem okrenuta
prema fontani, sija ploča koja spominje
poznati Titov govor iz 1942. godine. Za-
vršivši ga, Tito se uputio obalom Čajinog
potoka, sve do kuće Pozderaca, a za njim,
kroz historiju, odjeknulo je pitanje: “Ho-
ćeš li, Nurija, s nama?”

U POTRAZI ZA
ZAGUBLJENOM KNJIGOM
Nismo imali sreće. Edina Mehagić,
žena koja je za ovu biblioteku uradila
isto ono što je Amela Badić učinila za
lice ovog grada, danas nije među knji-
gama. Njeni ljubazni pomoćnici obavje-
štavaju nas da je u Bihaću na nekakvom
seminaru. Ništa, morat ćemo se snaći i
bez nje. I dok tražimo roman Školice ar-
gentinskog pisca Hulija Kortasara, neg-
dje iz prostora između knjiga odjekuje
Dinin smijeh kojim je u ratu izražavala
svoje čuđenje. Nikako joj nije bilo jasno
da možemo tako teška štiva čitati na pr-
vim linijama fronta. A čitali smo sve,
ne dijeleći literaturu na lahku i tešku.
Dostojevski, Joyce, Prust i Krleža išli
su kao po loju. Noseći smrt za kragnom,
hrvali smo se s najstrašnijim pitanjima
čovjekove egzistencije i njegovog bit-
ka. Tražili smo odgovore od Vergilija,
Aurelija, Homera, Goethea ili Schille-
ra, od Platona i Kanta, od Nietzschea i
Kierkegaarda. A Dina se smijala, svaki
put ozarena od sreće kada bi se pojavi-
li na vratima kao da joj se braća vraćaju ne bismo se okretali. Nismo željeli vi- se bespoštedno trudila da nam pomogne,
odande gdje je svaki mig mogao biti i djeti Dinino lice sad uronjeno u tišinu izvadila mobitel i pozvala svoju šeficu. Iz
posljednji pozdrav s ovim svijetom. Dok u kojoj se mreškala strepnja poput riba Bihaća nas je Dina navodila poput isku-
smo se gubili između polica i rastakali odvojenih od vode. snog artiljerijskog izviđača. Tu je, lijevo,
se u knjiškom mirisu, nesvjesno odugo- Razrovani sjećanjima, beskorisno smo gore, u sljedećem redu, tamnocrvena, tvrdi
vlačeći kako bi dah knjige istjerao iz nas se vrtjeli između polica, težak miris pa- uvez, malo gore i, hop, evo je. Napokon,
vonj kojeg smo donosili s fronta, Dina pira gotovo osjećajući na koži. Stajala je, u rukama smo držali jedinstven primje-
nas je puštala na miru. Na kraju, kada doduše, pred nama polica s južnoamerič- rak Školica. To je ono izdanje objavljeno
bi upisivala brojeve naših članskih kara- kom književnošću, ali Kortasarovih Školica 1984. godine u ediciji “Hispanoamerički
ta u lični karton knjige, njen smijeh bio ni za iladž. Već se počela uvlačiti u nas tiha roman” udruženih izdavača “Prosvete”,
bi drukčiji, pun čuđenja: “Kako možete magla očaja, praćena bojazni da se baš ta “Narodne knjige”, “Književnih novina”,
ovo čitati na liniji?” Nismo znali odgo- knjiga koja nam je nasušno trebala negdje “Rada”, “Partizanske knjige” i “Svjetlo-
vor. Umjesto njega, sramežljivo smo se zaturila i, evo, nema je. Očajanje se pre- sti”. Kortasarove Školice, u odličnom pri-
smiješili i poginjali ramenima. Odlazeći, tvaralo u paniku kada je službenica, koja jevodu Silvije Monros-Stojaković, izašle
su u prvom kolu, koje je nosilo omot krem
boje, dok je drugo imalo plavi. Baš zbog
U rovu smo čitali sve ne dijeleći literaturu na lahku i tog omota, koji je davno skinut s ovog pri-
tešku. Dostojevski, Joyce, Prust i Krleža išli su kao po loju. mjerka, toliko smo puta prošli kraj njega
a da ga nismo uočili. Pogledom smo se
Noseći smrt za kragnom, hrvali smo se s najstrašnijim lijepili za sve knjige krem boje, a ustvari
pitanjima čovjekove egzistencije i njegovog bitka. Tražili smo tražili tamnocrvenu. Sve to postaje
smo odgovore od Vergilija, Aurelija, Homera, Goethea ili nevažno dok Dininim pomoćnicima po-
kazujemo rupe od gelera. Ova je knjiga,
Schillera, od Platona i Kanta, od Nietzschea i Kierkegaarda sa svojih 600 stranica i tvrdim uvezom,
jednom borcu Petog korpusa doslovno
spasila život.

48 16/6/2016 STAV