Page 63 - STAV broj 318

tajanstvenim protjecanjem kroz sve što
diše i raste voda je raznosila život i ovdaš-
nji bi čovjek, slušajući je kako zaziva cijelu
prirodu da se razbudi i bukne, povjerovao
kako je i sam voda, da je vječan, da će teći
sve dok teče i vrijeme i da ga niko ne može
obuzdati, pa bi se dosjetio da ga je vlast dav-
no zauzdala i poskočio bi i dao se u bune i
ustanke. Sarajevo je tada moglo biti jedna
velika bašča u kojoj je umirujuće pljuska-
nje vode nadjačavalo svaki glas i niko se
nije svađao. Možda je Čelebija ovdje usnio
Džennet ili sveto mjesto poput Kerbele.
Ali, i kad otvori oči, ostaje pred čovje-
kom istina da su svi sarajevski sebilji, ma
koliko da ih je bilo, izgorjeli u velikom po-
žaru. Kažu da se sačuvala samo jedna sebilj-
kurna, odnosno korito izdubljeno u kamenu,
na kojoj se jasno vidi da je izgrađena od ste-
ćka, te da je stajala pred Ferhadijom, a onda
da je prenesena u Carevu džamiju. Isto tako
kažu da otad više od pola stoljeća nikom nije
padalo napamet da gradi sebilj i da su ljudi
hodali ulicama kao da im nešto fali. Zasta-
jali bi bez ikakvog razloga i onako, potajice,
naćulili bi uši, naginjući se negdje u prostor
za romorenjem vode koje su nosili u svom
pamćenju i za koje su vjerovali da je ostalo
tu negdje, u havi, kao džemre. Ali zvuka nije
bilo i vodena pjesma utihnula je zauvijek. A
ljudi su se nadali da ne može, da ne smije,
nikako biti tako i da će se voda jednog dana
vratiti kao što se vraćaju laste koje otprhnu
na jug. Istovremeno su gnjetli u sebi dubok
strah koji bi im uvečer raskrajao snove pa
bi budni dočekivali gluhe zore, zamišljeni,
s čibukom, sejreći daleko negdje kroz zama-
gljene pendžere. Bojali su se da se, predlože li
da se izgradi u Sarajevu barem jedan sebilj, s
njim ipak neće vratiti pjesma vode, a opet, da
će nekako sve to platiti gubitkom te duboke
slutnje koja ih je vezivala za ovo mjesto i či-
nila ga takvim da im prožima cijelu utrobu.
S tom njihovom slutnjom sudarit će
se Mehmed-paša Kukavica, a oni će mu
na kraju, kada ga budu ispraćali iz Bosne,
Na kraju je naš jezik sve to spresovao i začujemo tajanstveni huk historije, pa da dati taj kukavni nadimak da ga nosi do
izvukao tu divnu riječ: sebilj. onda pustimo mašti na volju. kraja života jer drugačijeg načina da mu
Sa svih strana Sarajeva pjevala je voda, se osvete nisu mogli pronaći. Pojavio se
PJESMA VODE njeno grgoljenje dok je iskakala iz stotina on u Bosni skupa s prvim jesenjim kiša-
Pričalo se da je u Sarajevu nekada bilo lula na sebiljima odjekivalo je uskim soka- ma, a put su mu krčile priče o čovjeku bez
300 drvenih fontana i sebilja i da je sve iz- cima po kojima je razbijala vrelinu sunca. milosti. Kažu da je bio rodom iz Foče, od
gorjelo u požaru 1697. godine, kada je doho- Zimi bi šumorenje vode postajalo resko loze velikaša Pavlovića, i da mu je otac bio
dio ovamo Eugen Savojski. Tu priču, vele, uslijed sudara s ledom koji bi okovao cije- ajan. Još su kazivali da je bio krut i strog
pokrenuo je Evlija Čelebija. Piše on ovako: lo korito, nemoćan da zaledi i krug u koji čovjek, prijeke naravi i da se istakao u boju
“Na tri stotine mjesta postoje sebilji gdje je, kao u prsten, uskakala živa voda i poni- pod Banjom Lukom. Bio je drčan, mlad i
ljudi piju vodu. Podignuti su iz ljubavi pre- rala ispod zaleđenih površina. Najesen je bio je paša. Neki su pričali da je jedno vri-
ma mučenicima sa Kerbele. Većina ih je u ta pjesma bila najživotnija, voda kao da je jeme gazdovao u Smederevskom sandža-
čaršiji i na trgu. Među impozantne spadaju: poručivala kako je sve što se u prirodi kre- ku, ali da se nije dugo zadržao, povučen je
Ferhat-begov, Husrev-begov, Murat-begov, će podložno vehnjenju, osipanju i krajnjem zbog loše uprave i zatočen u Stambolu. U
Isa-begov...” Ali mnogi historičari kažu da raspadu, sve, osim nje, vode, koja ne može sultanovu milost ponovo je došao kada je,
je Čelebija katkad zbilja znao pretjerati, pa ostariti, u njoj vječna je mladost i niko je kako to kaže predaja, ovaj tražio čovjeka
se od ove priče s vremenom odustalo. Ipak, ne može zauzdati, teći će sve dok otiče i hrabrog, da smiri bune baša i janjičara po
to nam ne smije oduzeti pravo da zatvo- vrijeme. S proljeća se toj pjesmi pridruži- Bosni, a krenule su odavde, iz Sarajeva, gdje
rimo oči, da potonemo u sebe sve dok ne vala cijela priroda, sve se budilo; svojim živješe braća Morići, a neko mu predloži

STAV 9/4/2021 63