Page 60 - STAV broj 318
P. 60

DRUŠTVO



          U devedesetim godinama života nije ga zaobišao ni virus korona

          ADEM EF. ĆOSIĆ OSTAO



          JE VJERAN SVOM POZIVU





                                            Uz ostale imamske kvalitete, Adem ef. Ćosić ostao je zapamćen
                                            i kao imam s izuzetno lijepim mekamom. Svojim je glasom
                                            plijenio pažnju svojih džematlija i svih drugih koji su ga slušali na
          Piše: Bajro PERVA                 mevludima, tevhidima i drugim prigodnim svečanostima. Trenutno
                                            živi u Konjicu. Džumu obavlja u Gradskoj džamiji i tu se susretne

                                            s prijateljima, kolegama, rodbinom.

                ast mi je pisati o hadži Ademu   Husnije Alajbegovića. Potom sam dvije godi-  Ostrožac da ga prodamo. Dali smo ga nekom
                ef. Ćosiću, jednom od najomilje-  ne službovao u Podhumu kod Konjica. Dok   Visočaninu za metar (100 kg) kukuruza. Još
                nijih imama i ljudi u konjičkom   sam bio na službi u Podhumu, jednog dana u   nekako za vrijeme rata, ali kad je prestao, svi
         Čkraju. Rođen je u januaru 1932.   posjetu su mi došli tadašnji reisul-ulema Su-  smo bili gladni, i mi i hajvan. Gotovo niko
          godine u konjičkom selu Jasenik, mjestu   lejman ef. Kemura i Husein ef. Đozo. Nakon   nije imao ništa. Moliš Boga da makar voće
          koje je iznjedrilo podosta imama i raznih   trogodišnje pauze, 1967. otišao sam u džemat   rodi. Onda se išlo u Banat na branje kukuru-
          intelektualaca. Prolazio je kroz težak život   Gorane i ostao do penzije. Penzionisan sam   za. Da te Bog sačuva! Babo i ja smo 1954. išli
          u djetinjstvu i mladosti, ali nikada se nije   2003. godine.”        na branje kukuruza u Vojvodinu s Prevorani-
          predavao stihiji i letargiji. Živio je u osmo-                       ma (mještanima sjeveroistočnog dijela općine
          članoj porodici čestitih poljoprivrednika i   U 90. GODINI POBIJEDIO KORONU  Gornji Vakuf, op. a.) Od branja bi ruke oteci.
          domaćina Adila i Aiše. Dobro je zapamtio   Uz ostale imamske kvalitete, Adem ef.   Valjalo je ubrati kukuruz, odstraniti komu-
          Drugi svjetski rat i bio svjedok događaja u   Ćosić ostao je zapamćen i kao imam s izu-  šinu i sve dovesti u red. Babo i ja smo za 15
          rodnom mjestu i čitavoj Neretvici.   zetno lijepim mekamom. Svojim je glasom   dana zaradili desetak metara kukuruza. Pre-
            Kao dvanaestogodišnji dječak, lično je po-  plijenio pažnju svojih džematlija i svih dru-  vezli smo ga vozom do Gornjeg Vakufa, pa
          mogao imamu Mustafi ef. Ćosiću da u kuću   gih koji su ga slušali na mevludima, tevhi-  kamionom do Pridvoraca, a odatle konjima
          unesu tijelo šehida rahmetli Osmana Per-  dima i drugim prigodnim svečanostima.   do Jasenika. Od Pridvoraca do Jasenika išlo
          ve, civilno lice, kojeg su ustaše strijeljale na   Trenutno živi u Konjicu. Džumu obavlja   se oko 3 sata. Tamam je te godine Jablaničko
          Hadžijski bajram 1944. godine. Izveli su ga iz   u Gradskoj džamiji i tu se susretne s prija-  jezero potopilo Ostrožac. Kad smo dovezli ku-
          kuće i na obližnjoj česmi Šamentija strijeljali.   teljima, kolegama, rodbinom.  kuruz za prehranu, bio je selamet. Svi smo se
          Bio je svjedok i kad su izgorjele kuće Avdana   Nije ga zaobišao ni virus korona. Budući   najeli. Poslije se normalizovalo stanje. Godine
          Juga i Uzeira Ćosića. Iako je ukoračio u 90.   da mu je kćerka Zehra zdravstvena radnica u   1955. moj midža Malčo i ja odemo u Fojnicu
          godinu života, živo se sjeća svih tih događaja.   Kantonu Sarajevo, ona ga je nekako umolila   i prodamo suhe borovnice koje smo nabrali
            Nakon Drugog svjetskog rata, uslijedila   da ode u Opću bolnicu na liječenje. O tome   na našoj Zec-planini. Od tih para kupim 300
          je borba za stjecanje naobrazbe, potom imam-  je kazao: “Iskreno, koronu nisam ozbiljno   kg bijelog brašna i od tada do danas nikad ni-
          ska misija. O tome će kazati: “Moj obrazovni   shvatao dok nisam fasovao taj opasni virus.   smo bili bez hrane niti smo bili gladni. Kad
          put išao je od mekteba u rodnom Jaseniku do   U bolnici sam bio desetak dana. Devet dana   sam nabavio brašno, onda sam se, naredne
          medrese i tekije u Vukeljićima kod Fojnice,   bio sam na kisiku. Osoblje bolnice hizmeti.   godine, i oženio. Još ću ti ispričati detalj. U
          te do imamskog ispita u Sarajevu. Učio sam   Nema se šta reći. U početku sam bio protiv   Prisjekama smo imali kolibe gdje bismo ljeti
          pred Hasanom ef. Rustićem i Mustafom ef.   ležanja, a onda sam pristao. Odmah mi na-  izlazili s hajvanom. U torbi sam imao kariš-
          Ćosićem u Jaseniku. Odmah iza rata, zajed-  takoše onu spravu s kisikom na nos. Nakon   ni hljeb s mnogo mekinja. Mi smo zob zvali
          no s rahmetli Ahmedom ef. Ćosićem, otišao   deset dana, ponovno snimanje pluća. Sve   karišem. Na Zec-planini zatekao sam čuvare
          sam u tekiju u Živčićima. Tamo sam učio od   uredu. Doktor kaže: ‘Adem-efendija, evo   sureka, krda volova, Hismeta, Đakulu i Obla-
          1946. do 1948, kad su nas rastjerali, kad je   pisma. Ideš kući.’ Sad bih svima savjetovao   ka. Tad su ljudi iz Bosne dogonili volove na
          zabranjen rad ove obrazovne ustanove. Kad   da se čuvaju, da se pridržavaju preporučenih   ispašu kod tih ljudi. Jedan Bosanac je na ko-
          sam se vratio kući, došla je delegacija iz Kuta   epidemioloških mjera.”  nju sedleniku došao da soli svoje volove. Ne
          kod Prozora da im klanjam teravih-namaz. U                           znam u koga su bili. Stavio je bošču da jede,
          Kutama sam klanjao teravije sve do 1951, kad   BIO NA BRANJU KUKURUZA U BANATU  a njegov se hljeb bijeli kao snijeg. Meni voda
          sam uzet u vojsku, a u tadašnju JNA otišao sam   Kad se prisjeća vremena opće neimaštine   teče iza zubi. Da mi je bilo makar zalogaj tog
          1952. godine. I po povratku iz vojske ponovo   pa i gladi poslije Drugog svjetskog rata, naglasit   bijelog hljeba. Nisam imao obraza zaiskati.”
          sam otišao u Kute. Prvu aktivnu službu imao   će: “Tada smo, uglavnom, živjeli od vlastitog
          sam 1961. godine u Šćipama kod Prozora. U   žita, voća i ovce. Sjećam se, bilo je to odmah   SJEĆANJE NA VUKELJIĆE
          Šćipama sam ostao dvije godine. U Prozoru   poslije Drugog svjetskog rata, rahmetli babo   Rado se prisjeća školovanja u Medresi
          sam išao na predavanja kod kadije Pintula i   i ja othranili smo vola Galešu i dotjerali ga na   u Vukeljićima kod Fojnice. Tada je zavolio



         60  9/4/2021 STAV
   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65