Page 53 - STAV broj 394

osjeća na svojoj koži i nakon trideset go- kako znamo i umijemo. Noću ne spavam
dina. Više je spavao na otvorenom nego dokasno, ležim, gledam u plafon i razmiš-
u zatvorenom, tretiran poput životinje. ljam kako ću sutra preživjeti dan. Teško
“Odveli su me 30. maja 1992. godi- je ne znati hoćeš li sutra imati onaj ko-
ne, sve su nas odavdje otjerali. Brat mla- mad kruha, a ne nešto drugo”, s knedlom
đi je bio u logoru ‘Keraterm’, a ja sam u u grlu priča Mehmedalija.
‘Omarskoj’. Svega sam se nagledao. Mog Kaže da su mu njegova dva sina sve
druga koji je godinu dana bio od mene što ima, podigao ih je sam nakon što je
mlađi Mirsu Ališića zaklali su pred Bi- supruga preselila. Nije mu bilo lahko, ali
jelom kućom. Pripremili su bili i nas za morao je. I oni, kao i Mehmedalija, po-
strijeljanje, ovaj jedan njihov je mislio kušavaju da prežive svaki naredni dan.
da sam ja Srbin, morao sam slagati i reći Vrijedni su momci koji se ne boje rada
da se zovem Jovo. Nisu nam dali da gle- i poštuju svoga oca. Jedan od sinova je
damo, morali smo u pod gledati, ali opet strastveni ribolovac, koji prodaje svoj
nisu mogli prekriti sve što su radili. Silo- ulov da bi preživio.
vali su, tukli, ubijali, klali. Nema šta nisu “Išao sam cijepati drva, pokositi, šta
radili, za sitnicu ti je glavu skidalo. Bilo god je trebalo. Svaki dinar koji sam za-
je teško, osam kabura sam kopao za jedan radio kupovao sam djeci da imaju jesti.
dan. Pola zdravlja nemam, da ti kažem. Obojica bi vam to mogli potvrditi. Za-
Iz ove kože u drugu ne mogu, ja sam se s hvalni su oni meni na tome šta sam za
tim pomirio. Nekad počnem sam na sebe njih uradio, a meni je zbog tog drago. Ne
da galamim, ali opet se povučem na kra- svađaju se... ne smiju”, šali se Mehmeda-
ju”, emotivno se prisjeća Mehmedalija. lija, ali nastavlja “Onaj drugi ode pecati,
Mehmedalija je imao dvije operacije nekad se ubode, pa mu kažem da baci to,
crijeva, a nedavno je izgubio vid. Mora nasekiram se, ali mora insan raditi nešto.”
obaviti operaciju laserom, ali on za to Mehmedaliju danas komšije vole, a
nema sredstava. Trenutno mu je vid takav i on njih. Mnogo im je zahvalan jer bez
da samo oblike može raspoznati, no ništa njih bi zaspao gladan. Kažu da ga pozovu
više. To mu, dodatno, otežava svakodne- i da pije kahvu kod njih, da razgovaraju
vicu. Slabašan je, neuhranjen i ima jak i da se druže. “Ni s kim se ja ne zamje-
tremor ruku. Međutim, Mehmedalija je i rim, sa svima pričam. Hoće mi donijeti
dalje pravi borac i ne da reći da nije dobro. da jedem i hvala im na tome. Njima to
“Nemam nikakva primanja. Eno, sinoć nije čudo (mnogo), ali meni jeste. Hvala
su mi komšije prenijele večeru. Ganjao Bogu pa ima još dobrih ljudi”, naglašava
sam invalidninu, ali ne daju mi. Šta god Mehmedalija.
tražim, odbijaju mi. Raditi više ne mogu, Mehmedalijino strpljenje i blagost ne-
godine su učinile svoje. Samo da mi je da što je u čemu mnogima može biti itekakav
ono osnovno mogu platiti i da se ne bri- uzor. Tolike nedaće su ga u životu snašle
nem šta ću imati za ručak. Nedostaje mi i snalaze ga još uvijek, ali on kaže kako je
još godinu dana radnog staža da dobijem zadovoljan. Uzda se u Allaha i zna da će
penziju. To je nekoliko hiljada maraka, a dobiti izlaz jednog dana, a prvi, najveći i
otkud meni to”, priča Mehmedalija. glavni korak ka tom izlazu je napravljen.
Mehmedalija se iz logora vratio kući, Naime, federalni ministar Edin Ramić
iako je znao da će morati svaki dan da se odobrio je zahtjev za izgradnju stambe-
brine hoće li biti ubijen on ili neko od nog objekta Mehmedaliji, a gradnja bi
njegove porodice. Bio je okružen “kom- trebala početi na proljeće sljedeće godine.
šijama”, ali nije mogao bježati jer je iza Mehmedalija opet sebe stavlja na drugo
sebe imao bolesnog oca, majku, ženu i mjesto, govoreći da je ova nova kuća zbog
malu djecu. Odlučio je da ostane, pa kako djece jer je on svoje završio.
bude – bit će. “Ja ne pravim ovo zbog sebe, pravim
“Vratio sam se kući, šta ću, nisam mo- zbog djece. Meni je već 69 godina, živim
gao nigdje da idem jer su djeca bila sitna, a od danas do sutra, ali treba njima da osta-
morao sam i oca da služim. Imao sam tada ne. Znate kako kažu: ‘Iza svakog dobrog bila neka velika svota u pitanju, makar
kuću ovdje, puno je moje rodbine došlo cuke ostane lanac’, pa tako i iza mene. Ovo bi imao sigurnost da zna svakog mjeseca
početkom rata da živi kod mene. Šta da se sve ruši i gradi se opet gdje je bila stara da će dobiti tu minimalnu penziju. Tako-
radim, nisam ih mogao na cestu pustiti. kuća. Zna se gdje je poduminta, kako je đer, njegov je vid sve lošiji i, ako što prije
Tukli su ovdje, ubijali, svega je bilo. U stari narod kazivao da kuću treba gura- ne dobije priliku za operaciju, mogao bi
tom periodu nisam nigdje radio, živjeli ti naprijed. Pa makar milimetar. Djeci je ostati potpuno slijep.
smo od pomoći moje braće koja su u ino- isto baš drago, a meni je zbog njih naj- Mehmedalija je cijeli svoj život posve-
stranstvu, ali, evo, već pet-šest mjeseci se draže. Neka imaju gdje fino da žive, da tio drugima i pomagao drugima, a sada
nikako ne javljaju, neka su živi i zdravi”, se ne pate”, kaže Mehmedalija. je vrijeme da mi pomognemo njemu –
nastavlja Mehmedalija. “Imam mlađeg Mehmedaliji je potrebno da mu se čovjeku čiji se život promijenio iz temelja
brata i on živi s nama. Služi jednog star- uplati još godina dana radnog staža da za jednu noć, ali isto tako čovjeku čija je
ca koji ne može na noge, pa mu taj čovjek bi mogao dobiti penziju. Kaže nam kako vjera u Boga veća od bilo kojeg njegovog
zauzvrat plati vodu, struju, snalazimo se bi mu to značilo mnogo, jer iako ne bi iskušenja. n

STAV 23/9/2022 53