Page 96 - STAV broj 199-200

KULTURA

Porodica Rufati doselila se u Tuzlu prije više od pola stoljeća

ALBANSKI JEZIK PRENOSE S

GENERACIJE NA GENERACIJU

Svi članovi ove porodice, bez obzira na godište, tečno govore

albanski, jezik svojih djedova, i iz njihovog bi se primjera
Piše: Alma ARNAUTOVIĆ
moglo dosta naučiti, što bi naročito moglo biti zanimljivo
bosanskohercegovačkoj dijaspori rasutoj širom svijeta

ada je Ferat Rufati iz rodnog Te- Tuzlu. Uzeli su pod zakup jedan objekt anegdote iz drugog razreda. U Osijeku je
tova u Makedoniji 1946. godine i otvorili slastičarnu, a radili su tako sve zoološki vrt preko Drave i imali smo sport-
krenuo “trbuhom za kruhom”, do 1968. godine, kada su od Ume Ćivić ski dan. Učiteljica je pripremila sendviče
K boreći se da prehrani djecu, vje- kupili ćevabdžinicu “Limenku”. sa salamom. Naša vjera zabranjuje salamu
rovatno nije ni pretpostavljao da će njego- Dževad je, priča, rođen u Tetovu 1953. od svinjetine. Učiteljica je dijelila sendviče
vi potomci postati jedna od najuglednijih godine, sa sedam godina pridružio se ro- s tom salamom i, kada sam došao na red,
tuzlanskih porodica, koje danas sugrađa- diteljima u Osijeku, a u Tuzlu je došao kazala mi je da uzmem, a ja sam joj rekao
ni u ovom gradu vole, poštuju i cijene. 1961. godine, gdje je završio osnovnu i da nisam gladan. Ona mi je ponovila da
Vlasnici su nekoliko ugostiteljskih srednju školu. uzmem, a ja sam odgovorio da ne mogu.
objekata, završavali su škole i fakultete “Prvi razred osnovne škole završio sam Treći put je strogo, povišenim tonom ka-
u Bosni i Hercegovini, gdje su zasnovali u Tetovu, drugi i pola trećeg u Osijeku, a zala: ‘Uzmi’, i pomislio sam da mogu uze-
vlastite porodice, ali i dan-danas održava- ostatak u Tuzli. Bilo mi je teško, ali adap- ti sendvič, ali da ga ne moram pojesti. To
ju bliske veze sa svojim i rodnim mjestom tirao sam se s djecom. Tri puta mijenjao nikada ne mogu zaboraviti. Uzeo sam taj
svojih predaka, kao i s rođacima u Tetovu. sam školu u tri godine, što je mnogo pro- sendvič, ali sam ga dao drugom djetetu
Uz sve to, svi članovi ove porodice, bez ob- mjena za jedno dijete. Najlakše mi je bilo koje ga je pojelo. Želim reći da smo živjeli
zira na godište, tečno govore albanski, jezik s mojim vršnjacima ondje gdje sam rođen, u sredini u kojoj je bila druga vjera i dru-
svojih djedova, i iz njihovog bi se primjera međutim, majka i otac živjeli su u Osijeku gačiji su bili običaji.”
moglo dosta naučiti, što bi naročito moglo i ja sam ondje stigao u drugom razredu. Ni- U Tuzli je situacija o pitanju vjere i
biti zanimljivo bosanskohercegovačkoj di- sam znao ni jezik. Kultura i običaji bili su običaja bila drugačija. Zapravo, kaže naš
jaspori rasutoj širom svijeta. drugačiji. Ni sam ne znam kako sam nau- sagovornik, običaji su skoro jednaki oni-
O životu u ovoj sredini i njegovanju čio srpsko-hrvatski jezik. Sjećam se jedne ma u Tetovu.
kulture govora albanskog jezika razgova-
rali smo s Feratovim unukom, Dževadom
Rufatijem, u njegovoj “Limenci”, kultnoj
tuzlanskoj ćevabdžinici.
Prva stanica Dževadovog djeda bila
je Srbija, odnosno Beograd. Bilo je to,
kaže, neposredno po završetku Drugog
svjetskog rata.
“Bila je velika glad i neimaština, a
on nije imao dovoljno sredstava za život
i otišao je u Beograd. Radio je najteže
poslove. Radio je sve i svašta. Zadržao se
ondje godinu-dvije, pa je u Hrvatskoj, u
Osijeku, našao zaposlenje. Bavio se proi-
zvodnjom oblatni i korneta. Djed je imao
trojicu sinova i dvije kćerke, a moj je otac
bio najstarije dijete i najviše mu je poma-
gao. U Osijeku su radili trinaest godina,
ali mog je oca uvijek privlačila Bosna i
Hercegovina. Vjera je bila razlog zašto se
odlučio doći ovdje, jer je on sa šesnaest
godina klanjao pet vakata namaza i isklju-
čiv razlog za dolazak bio je muslimanski
živalj na ovom prostoru”, navodi Dževad,
čiji je otac s braćom došao 1961. godine Dževad Rufati na fotografiji s bratom i majkom

96 27/12/2018 STAV