Page 97 - STAV broj 199-200
P. 97

znala ni jednu riječ tadašnjeg srpsko-hr-
                                                                               vatskog jezika. Kasnije je naučila, ne baš
                                                                               perfektno, ali je naučila. No, mi smo u
                                                                               kući uvijek govorili albanski i tako smo
                                                                               odgajali djecu, a oni to isto prenose na
                                                                               svoju djecu. Mi kod kuće i dan-danas
                                                                               govorimo albanskim jezikom. Doduše,
                                                                               kod nas u porodici nije bilo vjenčavanja
                                                                               za bosanske muslimane ili muslimanke,
                                                                               pa smo lakše njegovali maternji jezik.”
                                                                                  U pogledu govora i verbalne komuni-
                                                                               kacije, Dževad ističe da svi tečno govore
                                                                               albanski, ali kada je riječ o pismenom
                                                                               izražavanju, situacija je nešto drugačija.
                                                                                  “Albanci imaju nekoliko glasova i
                                                                               slova više u odnosu na bosanski jezik, a
                                                                               pošto sam se ja ovdje obrazovao, nikada
                                                    Otac i sin, Dževad i Tarik Rufati  nisam koristio ta dodatna slova i nisam
                                                                               pisao na albanskom jeziku. To mi stvara
            “Vjera je jedna, i ovdje i tamo. Neko   ODLASCI U TETOVO           probleme, jer kada sam u Tetovu i želim
          je malo više prakticira, neko manje, i to je                         nešto napisati, ispuniti neki formular ili
          individualna stvar, ali u pogledu običaja                            ček, ne mogu se snaći. Znam svoj ma-
          i kulture sve je skoro isto osim jezika.”   “Prvih godina braka supruga i ja išli smo   ternji jezik, ali ne znam pisati, ne znam
            Po završetku osnovne škole, priča   često u Tetovo. Sada godišnje ondje   pravopis i to mi stvara probleme. Ipak,
          nam, počeo je pomagati ocu. Radio je one   provedemo dvadesetak dana ili mjesec.   uvijek se nađe neko od rodbine ili pri-
          poslove za koje je otac smatrao da su pri-  Ondje nam je kćerka, zatim suprugine se-  jatelja ko pomogne.”
          kladni njegovim godinama.           stre i braća. Imamo u Tetovu porodičnu   Najstarija Dževadova kćerka udata
            Vojsku je, kaže, služio u Kičevu i Ohri-  kuću, a osim godišnjeg odmora, odemo   je u Tetovu. Ondje živi s mužem, kćer-
          du u Makedoniji pa je često posjećivao   na žalost ili radost. Nismo prekinuli veze   kom i sinom koji su peta, odnosno če-
          rodbinu u Tetovu. Ondje je upoznao i su-  s rodnim krajem”, ističe Dževad Rufati.  tvrta godina Medicinskog fakulteta. Sin
          prugu Medisire, a ubrzo nakon vjenčanja,                             Tarik ima kćerku koja je tokom studija
          sa suprugom se vratio u Tuzlu, zaposlio   hadža, a ovu je vjersku dužnost obavio sa   stomatologije upoznala muža, također
          se u očevoj ćevabdžinici i, malo-pomalo,   suprugom, mojom majkom. Za sve nas to   Albanca, udala se i sada žive u Njemač-
          s bratom počeo preuzimati posao.  je bio veliki šok, ali nastavili smo s po-  koj, dok je mlađi Tarikov sin srednjoš-
            “Brat je više radio u sali i bio je veo-  slom. Moja najstarija kćerka je Azema,   kolac. Mlađa je kćerka u Ljubljani i ima
          ma dobar u tome. Moje je bilo sve ostalo   Tarik je drugo dijete, a treća je Ferizada.   dvojicu sinova koji su osnovci.
          što se tiče organizacije posla, nabavke,   Djeca su se, naravno, ovdje školovala.   “Tarik je preuzeo firmu jer sam ja u
          inspekcija i sve što uz to ide. Otac je pre-  Svi smo u kući govorili albanski jezik, i   penziji. Najstarija kćerka je domaćica, a
          selio na ahiret 1986. godine, u 55. godini   to nam je naročito odgovaralo jer, kada   mlađa kćerka sa suprugom u Ljubljani
          života, šest mjeseci nakon što se vratio s   je 1974. godine moja supruga došla, nije   ima restoran.”
                                                                                  Dževadov sin Tarik, koji se sa sestra-
                                                                               ma školovao u Tuzli, ističe da u pogle-
                                                                               du jezika nije imao nikakve poteškoće.
                                                                                  “Albanski smo govorili u kući, a s
                                                                               djecom iz komšiluka, s kojom smo se
                                                                               igrali, razgovarali smo na bosanskom.
                                                                               Nije nam to bilo teško, pogotovo u dje-
                                                                               tinjstvu, jer se u tim godinama mnogo
                                                                               lakše uči i pamti. Ista je situacija i s mo-
                                                                               jom djecom.”
                                                                                  Na kraju razgovora, Dževad napo-
                                                                               minje da je sva njegova bliža rodbina u
                                                                               Tuzli i okolini. Ovdje su, kaže, njegove
                                                                               amidže i tetke i njihove porodice.
                                                                                  “Kada je djed napustio Tetovo, nije
                                                                               znao gdje će završiti i kako će mu biti.
                                                                               Moj je otac, ponavljam, u Tuzlu došao
                                                                               isključivo iz religijskih razloga. Što se
                                                                               posla tiče, uvijek je podvlačio da se mora
                                                                               raditi pošteno. Znači, nema laži, petljanja,
                                                                               prevare, nego samo i isključivo pošteno.
                                                                               Tako je odgojio i brata Envera, i sestru
                                                                               Muhabiju, i mene. Ako se radi pošteno,
           Braća Dževad i Enver s ocem                                         dragi Allah, dž. š., otvara vrata”, uvjeren
           i radnicama u “Limenci”
                                                                               je Dževad.                     n


                                                                                                   STAV 27/12/2018  97
   92   93   94   95   96   97   98   99   100   101   102