Page 72 - STAV broj 144
P. 72
STAJALIŠTA prozorsko okno
Piše: Teški li su kaburski azabi
Safet POZDER
Veliki mitovi
malih naroda
Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge
smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo
korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila
njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči,
potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova,
nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a
ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče
Ima jedan mezar ili grob – kako ko volimo mitove i priče kojima dominira- propala. Konačno, prestali su je tražiti, a
voli – koji je posve običan. Bio sam ju “dobri”, vile, prikaze, utvare, džini... na sijelima se samo nagađalo šta se moglo
nekoliko puta pored njega i nisam desiti. Kidisala samoj sebi, valjda.
primijetio ništa osobito. Doduše, Sjećam se nekog serijala na TV-u, još
ograđen je, kako se u mom kraju običa- dok sam bio dijete, a to je bilo još u proš- A onda se, jednog dana, sav zajapuren
va reći, parmacima. Da, i zaseban je jer u lom stoljeću. Romi su kazivali svoje do- i zadihan iza sela pomolio jedan čoban,
blizini nema ničega sličnog. Nije na od- godovštine i jezive priče o utvarama po hvatajući dah da kaže šta je vidio. Spazio
met dodati i to kako mezar nije okrenut grobljima. Malo je ko poslije tih emisija je, veli, djevojku, istu onu što je sa sijela
prema kibli, nego u nekom drugom, ni sam smio izići u mrklu noć. Usput, po si- nestala. Prošla pored njega. Na leđima no-
izbliza sličnom smjeru. jelima su se pripovijedali brojni horori, sila ogroman kamen koji ni grupa jakih
poput onog u kojem su na nekom sijelu momaka ne bi mogla ni odići. Pregazila,
U očima ljudi, ovaj je mezar, ipak, momci i djevojke igrali igru zaloga. Nekoj veli, vodu, a suknene čarape ni smokrila
nešto posebno. Vjeruje se da tu leži neki, je djevojci zalog nalagao da ode sama do nije. Tako je djevojka, s tom kamenču-
kako se običava kazati, “dobri”. Priča o mjesnog mezarja i da na jedan mezar uti- gom na grbači, zamakla u naku pećinu.
dobroti, pa i nadnaravnosti ukopanog ima sne vreteno. Hudoj se, navodno, omaklo Ljudi u čudu blehnuli u čobana i mjer-
i svoje utemeljenje. Tako su ljudi, gene- pa je vreteno zadila kroz svoj pulover, ili kali je li blentav ili se samo pravi da jest.
racijama, s koljena na koljeno, prenosili šta je već bilo na njoj, pa kada je htjela da No, kako se siromah kleo u sve i svašta i
praksu da se ispaćene životinje, prije sve- ustane, vreteno joj nije dalo, a ona je mi- garantirao da će ih odvesti do pećine, na
ga volovi i konji, nakon oranja ili drugog slila da je umrli vuče k sebi. Kasnije su je kraju pristadoše. Za svaki slučaj poslaše
teškog posla, uslijed čega bi ponekad haj- našli kako leži opružena po mezaru. Mrtva. i po hodžu. Hodža turi ćitab pod ruku i
van dobijao i tzv. zatvor (nemogućnost buljuk svijeta, mahom snažnih momaka,
vršenja fizioloških potreba), dovedu do Lično sam imao (ne)sreću da, posebno za čobanom ode do pećine.
spomenutog mezara. Tom prilikom bi se u dugim zimskim noćima, kada bi snijeg
“dobrom” nazvao selam, a s hajvanom bi znao polomiti stubove i pokidati žice – Hodža ih, kod pećine, lijepo raspo-
se nekoliko puta obišlo oko groba i konj a gaza za paljenje lampe baš i nije bilo u redio i svakom naložio da drži uže, a on
ili vo bi, doslovno, propišao. Nisu samo izobilju – slušam priče koje sam izuzet- zazinuo iz sveg glasa učiti. Hodža učio, a
muslimani dovodili svoj hajvan tim po- no volio, ali samo dok traju. Poslije sam mladići prežali. Kad, šta će ti biti, u neka
vodom. Radili su to i drugi, i svaki bi se bojao i svoje sjenke. doba djevojka zaista izbi iz pećine. I, ha
se put jadne životinje ekspresno riješile ona izbi, momci se s užadima baciše na
svoje muke. Tako mi je pričano kako su na nekom nju. Kako je god savladaju i obore, ona
sijelu – opasna neka sijela, moram pri- se uspravi i sve ih razbaca. Usplahireni je
Kad god sam bio blizu ovog mjesta, znati – momci i djevojke igrali prstena. hodža bez daha učio i naposljetku uspjedo-
razmišljao sam o tome. Jasno mi je da U neka doba, jedna je od djevojaka izišla še savladati i vezati djevojku. Odnesoše je
su mitovi veći, što je narod manji. Jasno napolje, “poradi sebe”. Izišla i nije se ni kući, a hodža naredi da se svi, osim njega
mi je i to da mi, htjeli to priznati ili ne, vratila. Tražili su je svunoć. I sutradan. i najbliže rodbine, raziđu. Opet je počeo
Cijelu heftu. Ni habera. Kao da je u zemlju
72 7/12/2017 STAV
