Page 73 - STAV broj 144

Lično sam imao (ne)sreću da, posebno ea
u dugim zimskim noćima, kada bi
snijeg znao polomiti stubove i pokidati euro-asfalt
žice – a gaza za paljenje lampe baš i www.euro-asfalt.ba
nije bilo u izobilju – slušam priče koje
sam izuzetno volio, ali samo dok traju. STAV 7/12/2017 73
Poslije sam se bojao i svoje sjenke

učiti. Djevojka je bila mirna, ali se u neka doba začu straš-
na lupa. Činilo se da će se kuća skrhati. Konačno, huka se
čula samo u odžaku kroz koji ispade djevojčina kika kose
po kojoj se nadaleko razaznavala. U tom se času djevojci
iz prsa ote snažan uzdah, baš kao da je sve terete svijeta
skinula sa svojih pleća. Otvori oči i dođe sebi.
Poslije je kazivala kako je one noći izišla da se pomokri.
Kad je ćupnula, spazila je neku malu baju, pauka ili nešto
slično, koja se, kako joj se primicala, povećavala. Digla je
djevojku u nebesa i našla se u neobičnom društvu džina
koji su imali svog vođu. Skitali su, tako, kud god bi stigli,
a i ona s njima. Večeravali bi tamo gdje čeljad kod sofre ne
bi potegla Bismilu. Iz zabave bi htjeli nauditi prolaznici-
ma, maloj djeci i običnim ljudima. Ipak, ko god bi Bismi-
lom krenuo na put ili pokrio bebu u bešici, nisu mu mogli
ništa. Sjedili su jedne prilike na malehnom listu, na vrhu
drveta. Družina djevojci dade dva izbora: ili da je bace na
zemlju, ili da joj odsijeku kose. Naravno, rastala se sa svo-
jom kikom. Pripovijedala je mnogo toga. Bezbeli, imala je
i kome, a imala je i kada jer se nikada nije udavala, a, ruku
na srce, ko bi je i uzeo nakon svega.
Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući
s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad
puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i
ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega.
Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona.
Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo.
Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda
i krupnim glasom reče: “Zahvali Bogu i pijevcu! Da njega
nije, nikad se živ kutarisao ne bi!” To reče i hiti se niz šumu.
Ipak, da se vratim “dobrom” spočetka priče. Svako će to
razumjeti na svoj način. Dakako, bit će i onih koji odlučno
odbacuju sve pripovijesti o džinima, vilama, sihrima, mo-
rama i svemu, modernim jezikom kazano, paranormalnom.
Svako ima pravo na svoj doživljaj i prosuđivanje. Tako i ja
imam pravo da spomenem nešto što sam odavno znao, a
što sam usput povezao, jer, čovjek često zna mnogo toga,
ali mu treba vremena da nadođe.
Kako u ovakvim kazivanjima dominiraju motivi poput
umrlih, mezarja i kaburova, valja nam računati s tim – a
islamsko učenje to precizno spominje – da postoji nešto
što se zove kaburski azab, ili kažnjavanje umrlog u meza-
ru. Na dženazama često imamo priliku čuti imame kako
citiraju hadis po kojem umrli, dok se nosi ka svom odre-
dištu, ispušta takve krike i jauke koje čuje sve živo osim
čovjeka. Kada bi čovjek bio kadar osjetiti i dokučiti, one-
svijestio bi se. Druge predaje govore o strašnim patnjama
u kaburu, naravno, za one koji to zasluže.
A volovi i konji?
Da li stvarno propišaju i prokake od dobrote “dobrog”,
ili, pak, osjete i čuju nešto što insanskim osjetilima nije
dostupno?
Svako ima pravo da za sebe procijeni.
Ja samo kažem. n