Page 77 - STAV broj 144

In memoriam

Piše: Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Nekad je dovoljno samo nekoliko Anur Hadžiomerspahić (1971–2017)
riječi s druge i daleke obale da
se čovjek nađe u vakuumu, kao U vakuumu
usred termonuklearne eksplozi- Nismo mogli bez umjetnosti. Upisasmo se po tim umjetničkim
je, nakon što je sve gurnuto naprijed pa školama da pronađemo sebe, a i druge. Naučilo nas da gledamo i
treba da se vrati unazad, u središte nedo- mjerimo, crtamo i brišemo. Pravili smo i probleme jer je tako trebalo
statka logike i konkretnih odgovora na
sva pitanja koja su ikada postavljena od a prsti prosvirali. Strast se onda uplela, Povratak u život bio je težak. Ali i
postanka svijeta. I onda, kada se sve na- shvatismo da bez muzike ne možemo da- sladak. Prve poslijeratne godine dočeka-
izgled poravni i stiša, krhotine razasute lje. Sviralo se zato do iznemoglosti, dok ne su objeručke, novi natpisi zamijenili
naokolo valja prikupljati i sastavljati sli- se instrumenti nisu umorili i digli ruke su stare, nekom je optimizam zamijenio
ku koja više nikada neće biti ista. Malter od nas. Publika je htjela još, ali vrijeme očaj, drugima očaj optimizam. Umjetnost
koji je vezivao ćerpič je popucao, može- se usprotivilo. Oblaci su se nadvili i po- izražavanja preplavila je sve, zajednički
mo se samo sjećati stanara te neke stare čela je oluja. se nanosio novi sloj svježe bijele boje na
kuće u kojoj više niko ne živi, posmatrati zidove “Collegium Artisticuma”. Nezau-
ruševinu i prisjećati se lijepih stvari koje Nismo mogli ni bez umjetnosti. Upi- stavljivo se mijenjalo vrijeme, kiša i oblaci
su se u njoj desile, ma koliko to izgledalo sasmo se po tim umjetničkim školama da munjevitom su brzinom dolazili i odla-
nemoguće. U neka doba i ruševina biva pronađemo sebe, a i druge. Naučilo nas zili. A onda bi se opet sjedilo u kuhinji
uklonjena i na njenom mjestu izgrađena da gledamo i mjerimo, crtamo i brišemo. s otvorenim prozorom, udisao se ljetni
nova, veća i modernija zgrada. Ljudi koji Pravili smo i probleme jer je tako treba- zrak i maštalo. Neko bi onda uzeo gitaru
su se u nju uselili ponašaju se kao da su lo. Generacije su pušile u istom WC-u i nešto njome crtao po zidu. Sutradan bi
tu već milion godina. Obrisi nečega što se na prvom spratu, imena su se urezivala, opet došao avion i razvezao goste kućama.
tu prije nalazilo ostaju samo u sjećanjima ljubavi počinjale i završavale. Na kraju bi Bježeći od zime, posljednje ptice užur-
najstarijih, na nekim rastočenim crno-bi- se sve okončalo odlaskom u vojsku, u iste bano su letjele prema jugu preko svih
jelim negativima po uglovima tamnih i uniforme i udaljene gradove, pisali bismo evropskih granica. Niko im ništa nije na-
memljivih podruma. pisma, brojali i krupno i sitno, čekali izla- plaćivao. Na satu je bilo previše kazaljki, to
zak u grad da se dokopamo lošeg bureka. više nije bio život, to je bila plastika. Sti-
Naša želja za pojednostavljenjem stvari Sve bi se povratkom kući vratilo na staro, gli su i brojevi računa. Na radiju je svirao
je prejaka. Šamani koji žive po usamlje- na novo. Otkrila bi se druga mjesta, oti- SNOB. Neko je prošao s torbom “Made in
nim zabitima i mračnim pećinama danas mali stanovi od baba i deda u kojima bi Bosnia”, napravljenom od ljudske kože.
imaju internet. Nove cipele nisu baš udob- se dernečilo dok se tapete ne odlijepe. U Zaista je teško reći šta se zapravo desi-
ne, pojavili su se žuljevi, ali ih iz nekog sitne sate oteturah kući, pokušavajući da lo, pokušavam se naviknuti na iznenadni
dišpeta nosimo i dalje; sve dok se stvar se naviknem na iznenadni vakuum koji vakuum, na nedostatak logike u momen-
ne “razgazi”, dok koža na mjestima trenja se desio, na nedostatak logike u momen- tu kada mi ona najviše treba. n
ne odeblja, flasteri otpadnu. A onda kupi- tu kada mi ona najviše treba.
mo nove, drugih boja i oblika i zatim sve
ispočetka. Snijeg promijeni pejzaž, ali ga
promijeni i poplava, a i jedno i drugo ista
su materija u drugom agregatnom stanju.
Vulkan na ekranu nikako da eksplodira
pošteno, s vremena na vrijeme iskašlja-
va dim kao stari Wartburg. Pokušavam
izbjeći gomilu koja je iskočila iz voza i
ide prema meni. Ne gledam ih u oči, tu
nalazim opravdanje za nelogični i drski
dijagonalni prolazak kroz rulju, nikad se
ne bih probio na drugu stranu kada bih
sa svakim bio uviđavan. I dok se tok mi-
sli smjenjuje brže od reklama na novom
tržnom centru, pokušavam se naviknuti
na iznenadni vakuum koji se desio, na
nedostatak logike u momentu kada mi
ona najviše treba.

Muzika je ta koja nas je povezala, ta
apstraktna umjetnost bez premca, brod
koji plovi bez jedara ili propelera, auto za
koje nije potrebno gorivo. Prevarili su nas
roditelji pa nas poslali u muzičke škole. A
tamo nas dočekali strogi nastavnici, note
koje ne razumijemo, svakodnevna tortura
višesatnog vježbanja, često i suze. Patnja
bi onda prestala, note bi dobile smisao,

STAV 7/12/2017 77