Page 54 - STAV broj 390

DRUŠTVO

napisana na onom papiru kojem se stran-
ci dive, krasnopisom kojim se potvrđuje
majstorstvo Smaila i Šerifa.
Prije Harisa i njegove majke poprav-
kom i izradom ručnih mlinova za kahvu
bavili su se njegova nana Nezira Jagnjo i
njen sin, Harisov babo Abdulah. Baš kao
i Haris, njegov je otac radio u “Energoin-
vestu” kao mašinbravar, a onda bi poslije
posla dolazio u radnu i pomagao majci.
Nezira Jagnjo bila je rođena 1910. godine,
a bavila se popravkom mlinova od 1957.
godine. Zanati su, tako, prije, skoro uvi-
jek prenosili unutar porodica. Tako je i
Nezira pričala da je od Smaila naučila po-
pravljati mlinove, a onda su tom zanatu
podučili svoje sinove.
Kako tada, tako i danas, sve se radilo
ručno, starim alatima, stegom i turpijama
koje su i danas u radnji. Isto je od prvog
dana i ognjište, ista je i peć kraljica koja
ih je grijala u zimskim mjesecima kada su
popravljali i pravili mlinove. A mlin nema
puno dijelova, vreteno i tulija su glavni dio
mlina, okretalom se pokreće unutrašnji dio
mlina, mašina koja melje, a u donji dio,
hambar, sakuplja se samljevena kahva. I
naravno, melje se čeketalom koje se kasnije
sklopi i ubaci u mlin. Žuti ili bijeli, svejedno
je, mada je žutih više, jer je mesing uvijek
bio jeftiniji pa su se žuti bolje prodavali.
Haris ih se ne odriče jer ne može zami-
sliti svoj život bez mlinova. Njegova mli-
narsko-oštračka radnja svoja vrata otvo-
renima drži duže od stoljeća. I Haris ne
su ovi žuti, sjajni su od čelika i onda ih kada naruče, trebaju mi dva dana da na- želi biti taj koji će ih zamandaliti. Iznad
ja još ukrasim nekim motivom, da baš pravim kompletan mlin.” ulaza je originalna, na desetine godina
budu gizdavi. Traže se i jedni i drugi”, A ti koji se sjećaju kako su nekada, stara reklama: “Nožarsko-mlinarska rad-
priča nam Haris Jagnjo dok rukama kao djeca, mljeli kahvu danas su, uz turi- nja za izradu i opravak vlasnika Jagnjo A.
prevrće dijelove mlinova za kahvu. To ste, najčešće Harisove mušterije. Kupuju Smaila”. Uz slova pomalo naivno nacrtani
je majstor iz čijih ruku zamiriši mljeve- sjećanja na djetinjstvo, tragaju za mirisi- mlin, makaze i nož. Ovu reklamu postavio
na kahva dok pokazuje kupcima mlin ma, nostalgija ih natjera da gurnu ruku je Harisov dedo i nikada je nisu sklonili.
koji je stvorio svojim prstima. Haris u novčanik pa zovu iz Zagreba, Skoplja, Pričaju da su im jednom turisti koji
je jedini, ne samo u Bosni već i u ci- Njemačke i traže da im se pošalje mlin. su bili oduševljeni originalnošću reklame
jeloj bivšoj Jugoslaviji. Jedini koji još Ali to nije dovoljno da se preživi samo nudili velike novce samo da je kupe. Ali
uvijek ručno pravi i popravlja mlino- od ovog posla, Haris je saobraćajni inži- nije bilo šanse da je dobiju. Baš kao što su
ve za kahvu. njer, radi u jednoj osiguravajućoj kući i im nuđeni veliki novci da prodaju pepelja-
Danas su oni suvenir, no nekada su tako osigurava egzistenciju. Ali mlino- ru koju je dedo izradio od austrougarskih
bili neizostavan dio svakog doma, sko- va se ne odriče, niti se odriče oštrenja metaka, čahure i kopče za opasač na kojoj
ro pa statusni simbol. Stariji se i danas noževa i makaza. Nakon što je nedavno je lik K und K prijestolonasljednika. Ta-
sjećaju svojih majki koje bi na kuku ili umro majstor koji je kod poznate pijace kvih majstora više nema, takvi zanati su
na boku mljele kahvu, sjećaju se da su na Markalama imao oštračku radnju, Ha- izumrli. Sve je plastično, masovno i sko-
se i oni nekada, svojim slabašnim ru- ris je ostao jedini koji oštri noževe i koji ro pa za jednokratnu upotrebu.
kama, borili s čeketalom, kada bi im pravi tradicionalna, bosanska sječiva, s Nismo pitali do kada će Haris kuckati
mati “dala da samelju”. Kada bi noževi drškom od slonove kosti, koja su neka- i turpijati, do kada će gizdati mesingane
otupjeli, za mljevenje je trebalo mnogo da najčešće služila za klanje kurbana za hambare za kahvu. Nismo pitali ima li
snage pa bi mlin zagurali među noge i bajramske praznike, a danas uglavnom nasljednika, hoće li se Jagnje i dalje ba-
onda mljeli objema rukama. “I onda bi kao ukras. Na ognjištu je Harisov otac viti mlinovima i noževima. Nismo pitali
ih nama donijeli na servis. Čekalo se na svojevremeno pravio noževe od vrhun- jer nas je bilo strah odgovora. Zato treba
red po tri mjeseca, toliko je bilo posla. skog čelika za koje je ručno izrađivao i uživati, u kahvi i zvuku ručno rađenog
Danas nije više tako, danas nam je na korice od mesinga i drveta. mlina, uživati u mirisu hambara u koji se
popravci jedan ili dva komada sedmično. Prije Harisa ovim su se zanatom ba- jednim okom zaviri ne bi li se uvjerilo da
Ljudi imaju električne mlinove, imaju vili njegov dedo Smail, koji je izučio za- je samljeveno dovoljno za malu ili veliku
kući one aparate za espreso, niko više ne nat od svog amidže Šerifa, od 1912. do džezvu. I u zvuku čeketala koje se samo
melje kahvu. Ali opet imamo narudžbi, 1923. godine. I upravo su njihova imena zavrti kada su sva zrna samljevena. n

54 26/8/2022 STAV