Page 53 - STAV broj 390

Hercegovine. Po starim granitnim koc-
kama kojom je popločana šetač njome
siđe u srce Baščaršije. S obje strane te
kratke ulice male su čajdžinice, kafane,
kazandžijske radnje. Miris kahve i čaja
prati daleko svakog ko se Kovačima uspinje
ili spušta, ko razgleda ili žuri kakvim po-
slom u čaršiju.
Na drvenim su stolovima male džez-
ve i findžani, šarena kocka rahatlokuma
obavezan je dekor fotografija za društve-
ne mreže. Ovdje se ne pije espreso, tu se
srče jaka crna kahva, zaslađena kockom
šećera. Tu se hladi grlo smrekom ili li-
munadom. I onda svijet, dok se sladi i
krijepi tim čudesnim crnim napitkom,
ugleda, ušuškanu među ostalim radnja-
ma, najmanju od svih. Malu crvenu ma-
gazu koja kao da je netaknuta, koja kao
da je pažljivo, da se ne ošteti, prebačena
iz nekih drugih vremena u današnje Sa-
rajevo. Radnjicu u čijem je uskom izlogu
naslagano samo nekoliko mlinova.
Sarajlije i njihovi gosti iz drugih kra-
jeva Bosne znaju šta to sija u izlogu, oni
stariji zastanu da se pogledom na predme-
te poredane iza stakla sjete svog djetinj-
stva, dok mlađi pažljivo slušaju kakva je
to i za šta služi ta čudna spravica koja ih
više podsjeća na kakvu čahuru granate.
Stranci nemaju pojma. Zastanu pri-
vučeni kuckanjem iz radnje da pitaju šta
to vješte ruke majstora iz magaze prave.
Šta to prodaje starija žena koja ih s osmi-
jehom dočekuje dok joj se tiskaju na pra-
gu?! Neobično im je. Magaza ima izlog,
ima prodavačicu, a ima u tih nekoliko
kvadrata i strug, ima i radni sto. Ima i na-
kovanj. Ima i raznog alata po zidovima,
turpija i pinceta. Ima i stegu koju neki
zovu škrip. Ima nazad i veliko ognjište,
gdje se potpiri vatra da bi se u njoj isko-
valo željezo, iako su vreli ljetni mjeseci.
Ima na njenom zidu mutnih, crno-bijelih
fotografija s ljudima u čudnoj nošnji koji,
čini se, sjede baš ispred ove radnje, ali u
neka druga vremena. Ima na zidu i papir
za koji turisti nekako znaju da je važan,
ali ne znaju šta je to lijepim rukopisom
po njemu ispisano. Prepoznaju tek da se
nešto važno desilo 1922. i 1927. godine.
A onda se oduševe i sve im bude ja-
snije, onda kada im majstor i žena za
koju shvate da je njegova majka kažu za
šta služe te male čahure, kada im iz ruke
majstora zamiriši mljevena kahva, mlje-
vena samo koji trenutak ranije pred nji-
ma upravo u tim čudnim predmetima iz
izloga. I onda kupe neobičan suvenir. Nije
skup, cijena mu je od 50 do 100 maraka.
Čudan je i neobičan kao i zemlja koju su
upravo posjetili. Tako jednostavan, prost.
A tako sjajan.
“A nije to neki preskup materijal,
mesing i nehrđajući čelik. Od mesinga

STAV 26/8/2022 53