Page 65 - STAV broj 376

i doveli, vihoriti u svijesti i mentalitetu
ovdašnjih ljudi.

VODENE PONJAVE
Od davnina se priča kako je pod ku-
lom Radetinom zakopano toliko zlata da
ti treba cijeli dan da ga natovariš na sama-
re. Mnogi su dolazili ovamo i kopali. Neki
su i živote ostavljali ovdje, a kod drugih
se zlatna groznica pretvori u ludilo pa su
poslije godinama, sasvim benasti, lutali
selima i pričali jezikom koji niko ne razu-
mije. A narod je za njima polijevao vodu
i na mjesto gdje bi sjeli da otpočinu od
svog neprekidnog hodanja nadnosio ma-
šice sa žeravom šapućući tajanstvene dove
za odgon šejtana. Ali je i dalje nastavljao
sa svojom fantastičnom pripoviješću. Ka-
zivalo se da je one koji su pobenavili ko-
pajući pod kulom Radetinom i sanjajući
zlato poljubila djevojka, lijepa da je oči-
nji vid ne može obuhvatiti. Stoljećima, još
otkako su je martolozi ugrabili u roblje i
postavili za čuvaricu njihovog blaga, ona
sjedi za tkalačkim stanom kraj pećinskog
jezera i tka vodene ponjave. Kada se za-
mrsiš u te ponjave, ništa ti više ne može
pomoći, nego ćeš dovijeka hodati okolo
izbezumljen i govoriti nemuštim jezikom
jurodivih koji niko ne razumije.
Ako se pak i odupreš djevojčinom po-
gledu i njenom poljupcu, pa uspiješ proći
pored mreže od vodenih ponjava, onda ćeš
doći do gvozdenih vrata s halkom teškom
da je ni divovi ne mogu podići. Valja ima-
ti toliko snage pa otvoriti ta vrata. Ako u
djetinjstvu nisi na kakvom šumskom pro-
planku pored potoka sreo vile koje su te
podojile svojim mlijekom, najbolje je da i
ne pokušavaš, jer, ta vrata, jemda, ni Mujo
Hrnjica ne bi mogao pomjeriti. A opet, ako
ih i otškrineš pa se kako provučeš unutra,
tu te čeka troglava aždaha, koju su sa so-
bom doveli ti martolozi iz vlaških zemalja.
Oko nje se sve svijetli takvom silinom da
bi slijep ostao svako onaj kojeg bi ta svje-
tlost udarila po otvorenim zjenicama. To
je zlato, blista da ga ljudsko oko ne smije
preplašenih djevojaka, dozivanjima izbe- pećinu gdje kriju blago opljačkano po ka- ni pogledati. Na njemu leži aždaha i blju-
zumljenih majki, djetinjom vriskom i ga- urskim zemljama. je vatru i pećinski zidovi svi su garavi od
lamom ljutih martoloza koji pokušavahu Svašta se o njima još pričalo i, kako je njenog daha. Samo onaj koji uspije da joj
svu tu kolonu usmjeriti i natjerati preko vrijeme prolazilo, narod je između njih posiječe sve tri glave i da oči privikne na
Koprivne, pored Jezerskog na Unu? i sebe zabadao te pripovijesti kao kolje. sjaj kakav oko ljudsko nikada nije vidje-
Kada su došli s namjerom da se konač- Govorilo se da je s takvima najbolje ne lo, uspjet će ponijeti onoliko zlata koliko
no nastane ovdje i da odavde jurišaju na imati posla, pa je svijet u širokom luku uspije natovariti za vrijeme dok se prosto-
Baniju i Kordun, kula je već bila napušte- zaobilazio kulu i potok Kelečevac. Kako rija ne napuni vodom, a ta voda su suze
na i sama im se nudila. Živjeli su povuče- je vrijeme protjecalo i množile se sve djevojke koja tka vodene ponjave.
no, ne miješajući se puno s okolnim svi- strašnije priče o martolozima, taj se krug Kažu, samo je jednom čovjeku, otkako
jetom. Ta njihova rezerviranost činila ih širio, da bi na koncu cijeli ovaj kraj izme- postoji pamćenje, pošlo za rukom da savla-
je dalekim i tajanstvenim, silno je dražila đu Cazina, Koprivne, Ćoralića i Brezove da sve prepreke. Bio je to neki Džanić od
maštu okolnih seljaka. U trgovini su bili Kose bio prozvan Mrtolos. Taj naziv još Bišća. Uspio je natovariti puna kola zlata
nevješti, nisu se znali cjenkati, već bi pla- dublje odbi ljude od njih, a priča o njiho- prije nego je voda njegovim vrancima došla
ćali onoliko koliko zacijeniš, odmah, bez vom blagu izraste u legendu koja će se još pod vrat. Kazuje se da su konji lipsali dok
riječi. Kazivalo se da su im kese s novcem dugo, stoljećima nakon što ih odnesu isti su onoliki teret uzvukli preko Džehveru-
“haman pa varićak”, a tek da je zaviriti u oni historijski muljevi koji su ih ovamo še. On sam već je bio slijep.

STAV 20/5/2022 65