Page 52 - STAV broj 350

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (31)

“JUST A PERFECT DAY

U KALESIJI KOD OLOVA”

Na povratku u selo primijetili smo da je transporter UN-a prošao pored nas. Na sljedećoj

se okuci zaustavio. Izašla su dva vojnika. Zadivljeno su gledali ka kanjonu Krivaje. Išli smo
im u susret. Primijetili su nas. “Speak English?”, upita jedan od njih. “A little”, odgovorih.

Piše: Ammar KULO ne sukob civilizacija. Ovo je rat protiv ve- nastavljala objašnjavati: “Godinu dana ste
likosrpstva, a ne protiv srpstva! U Bosni van školskih klupa, valja to nadoknaditi.
ima mjesta za sve. Bosna je kolorit, a ne Školska godina trajat će šest mjeseci, tako
edam sati. Jutro. Selo Kalesija. monolit! Bosna je i ezan i crkveno zvono da ćete u jednoj godini završiti dvije, kako
Konjuh. Zvijezda. Krivaja. Ljeto u isto vrijeme, u podne... Nasuprot Bosne bi nadoknadili propušteni razred. Čas je
na pragu. Dani su sada najdu- kao ideje, kao države, kao teritorije, kon- pola sata, samo osnovni predmeti...”
Sži. Noći najkraće. Na pola sam cept je velikodržavnih projekata. Velika Prekinuh je pitanjem: “A koji su to
puta između dvanaeste i trinaeste godine. Srbija! Država samo za Srbe, gdje nema osnovni predmeti?” “Sve osim fizičkog,
Vrijeme rata. Vrijeme ljubavi. Komšini- mjesta za drugo i drugačije... A i da po- muzičkog i likovnog”, reče “direktori-
ca Kira, dvije kuće od mog izbjegličkog bijedi to zlo, hoće li se na granicama te i ca” Merima.
doma, reći će mi da sam se zamomčio. Nije takve monstruozne državotvorevine po- Stisnuh pesnicu i podigoh je uvis, u
mi bilo krivo. Naprotiv! Polagano odba- javiti neki novi, veći i jači, u potrebi za znak radosti. Muharem me čudno pogle-
cujem dječiji okvir, dječiju perspektivu, teritorijom i resursima? Šta onda? Vraća- da i upita čemu se to radujem. Odgovorih
mijenjajući je novim spoznajama. Onim mo li se u Evropu na pragu 20. stoljeća ili mu da nisam odveć talentiran ni za pje-
koji liče razmišljanju odraslih ljudi. Rat idemo ka Evropi 21. stoljeća?!? vanje, ni za note, ni za likovno, da sam
i pubertet samo su dodatni “agensi” koji morao raditi zadaću iz matematike onima
tu činjenicu ubrzavaju. Previše je smrti ČINI SE DA ĆE “RASPUST” ZAVRŠITI kojima je matematika slabije išla, a bili
oko mene da bih bio dijete. Dovoljno sam Izašao sam na plato, do “Arana”, če- su dobri u likovnom, kao kompenzaciju
visok, ako ustreba, mogu i pušku nositi. kajući da vidim Aneru. Pojavio se njen za crtanje... Muharem odmahnu rukom,
Ipak, nama treba ovo drugo: Oružje. Mla- mlađi brat mašući da dođem u njihovo u kojoj je još uvijek držao nožić, i reče:
dića, volje i želje da se odbrani Bosna ne dvorište. Nisam bio siguran šta je dječak “U moje vrijeme to se nije ocjenjivalo.
manjka. Embargo na uvoz oružja – to je naumio, kada se pojavio i Muharem, Ane- Nije ulazilo u prosjek. Bilo je nešto opi-
omča oko vrata napadnutom! Kakve su rin otac, pozvavši me da dođem. sno, kao izvanredan, zadovoljava, ne za-
to politike, kakvi su to interesi, kakve “Kako ste?”, upitah se s njenim ro- dovoljava. To je dar. To se ne bi trebalo
su to predrasude o nama, autohtonom diteljima, koji su sjedili u dvorištu, u ocjenjivati. Ili znaš ili ne znaš crtati. Ne
evropskom narodu koji se odaziva i na cvjetnjaku ispred kuće u kojoj su živje- može se naučiti crtati!”
imena Hamza, Muhamed, Ibrahim... Da li. Muharem je imao nožić u ruci, dok je “Naravno da može, ne dovodi djecu
li bi bilo drugačije da se zovemo nekim Merima, Anerina mama, sjedila prelista- u zabludu. Sve se da naučiti”, uključi se
drugim imenima? vajući neku prilično debelu knjigu. Ni- ponovo Merima. Otvorila se rasprava...
Miloševićeva propagandna mašinerija, sam uspio pročitati naslov. Vidjevši moju Bio sam na Muharemovom stanovištu.
Tanjug, dopisništva, televizije, diplomatska zainteresiranost, preklopi je, potom po- “Nego, ti si isti razred ko i Anera. Isto
predstavništva vješto koriste tu činjenicu, diže knjigu uvis, da bi zatim rekla: “To ste godište?”, upita me Merima. “Završio
pokušavaju predstaviti rat kao vjerski su- je metodika nastave. Stručna literatura. sam peti. Sada bih trebao u šesti”, odgo-
kob, dodijeliti nam ulogu barbara, zločina- Al’ ima nešto što će obradovat’ i tebe i vorih. “Ja ću u peti”, javi se Anera. “Pret-
ca, prijetnje, nekog historijskog atavizma Aneru... Vjerujem i svu djecu što vrijeme postavljam da si, onda, rođen na početku
ostavljenog na ovim prostorima, “korova” provodite u dangubu”, reče pomalo sar- godine”, konstatira Muharem. “Da, u ja-
kojem treba posjeći korijen na tlu Evro- kastično i zagonetno. “A šta to?”, upitah. nuaru, zimsko dijete”, odgovorih. “Anera
pe. U isto vrijeme podvaljuju nam tezu o “Dragi moji” – u tom se pojavila i Anera, je u septembru”, reče Merima. “Nego, da
građanskom ratu. Miloševićeva Srbija ih blago mi se osmjehujući – “uskoro poči- nemaš slučajno udžbenike za peti”, upita.
je naoružala, opremila, uvježbala, daje lo- nje škola”, reče Merima. “Mama je sva u “Imam negdje kući, u Olovu, među knji-
gističku i svaku drugu potporu Srbima u tome. Znaš, direktorica je Osnovne škole gama. Donijet ću”, rekoh im. “Ne dolazi
Bosni i Hrvatskoj, koji su proglasili svoje ‘Hasan Kikić’.” u obzir, ondje je preopasno”, rekoše sko-
države i teže ka ujedinjenju sa Srbijom! Govorila je prilično tiho, okrenuta ro u isti mah Anerini roditelji. Okrenuh
I ovdje, u Bosni i Hercegovini, kao i prema meni, tako da ne čuju njeni rodi- se prema Aneri i namignuh joj. Već sam
u Hrvatskoj, vodi se borba između dobra telji; objašnjavala mi je kako bih bio upu- bio donio felgu. Ni knjige neće biti pro-
i zla. Ovo je rat civilizacije i barbarstva, a ćen i to što radi njena mama. Merima je blem. Ako treba i na kraj svijeta, pomislih!

52 19/11/2021 STAV