Page 57 - STAV broj 350

HRKA JARANE!

Započinjem ovo pismo s više napora nego ikad ranije. Ne zbog toga što ne znam koliko
dugo treba da čekam odgovor, već što ni sam nisam siguran da li sve ovo pišem zbog tebe
ili zbog nas koji smo ostali. Nešto duboko iznutra me gura da pričam s tobom. A priznat ćeš
da odavno nismo, onako ljudski, sjeli pa se napričali. Sve bi bilo onako na brzinu, uz kahvu u
“Bujrumu” ili “Histrionu”. Dužnost, posao, obaveze... već duže vrijeme svima nam život tako
izgleda. Tamo negdje u mirnim baščama naših duša smo odlagali evociranje uspomena za
dane “kad se ovaj košmar, bar malo smiri”. Bio je to naš nijemi dogovor. I sam znaš da niko
od nas nije ništa planirao. Čekali smo, nešto. Ne znam da li je danas vrijeme, je li odgovara-
jući momenat, ali ja moram, zbog nas sviju, moram da napišem sve ovo. Vjeruj da isto ovako
osjećaju i misle i svi ostali momci. Neprestano se prepričavaju sve one zajedničke zgode i
nezgode. S nekim finim zadovoljstvom se rado prisjećamo “Hamzinih” dana. Kako smo se
Sa suprugom Emirom samo smijali na Dobrom Selu kad si skinuo onog flakistu u crvenoj majici. Ti si samo re-
kao (u pauzi smijeha): “Eto ti na! Haj sad pucaj, frajeru!” A onog što je obećao dvije šteke
govorio: ‘Džaba ti tvoj Zagreb, odoh ja u cigara “za flakistu” nigdje ni za lijeka. U tim danima je ostalo najviše uspomena. Svaki dan
svoj Bužim.’ Nisam tad razumio tu njegovu – roman za sebe. Nadali smo se da ćemo “nekad” moći u kakvom-takvom rahatluku preli-
ljubav prema Bužimu, mjestu u kojem u to stati Dnevnik naših zajedno proživljenih i nimalo romantičnih noći. Ti si otišao, Hrka. Koliko
vrijeme, osim nekoliko kafića, poneke pri- je samo neispijenih kahva, neispričanih viceva i neotpjevanih pjesama ostalo. Neizbrisiva
redbe ili zalutalog folk pjevača, i nije bilo je slika 24. augusta 1992, Banjani, duboko u dubini. Nas petorica upali u okruženje. I kad
puno sadržaja za omladinu. Ali to je njemu smo se na jedvite jade (već otpisani) izvukli, ti si čekao na onom putu gore. Mene si čekao.
bilo sasvim dovoljno da bude sretan i zado- Išao sam zadnji. Stajao si nasred puta. Oprema i naoružanje ti je uvijek super pristajalo. Ši-
voljan”, kazuje Husein i prisjeća se nekih od roko si se osmjehivao. Rekao si samo: “Nemaš pojma koliko mi je drago što vas ponovno
detalja iz perioda rata: “Izbijanjem agresije vidim.” Vidio sam na tvojim vlažnim očima da me potpuno razumiješ. Zagrlio si me i zajedno
na RBiH brat se među prvim dobrovoljci- smo plakali. Presretni... I koliko još takvih momenata, nikad pomenutih!
ma uključio u pripreme odbrane. Često je A danas na dan tvog ispraćaja ponovno sam ti se divio. Svi momci su bili tu: Mrga, Emir,
sa svojom ekipom iz ‘Hamzi’ dolazio kući Asim, Džaja, Dok, Šemso, Nejno, Hunjo, Muho, Hase i svi drugi. A ti s onim karakteristično
na ručak, a mati bi im nabrzinu napravila tvojim osmijehom kojim stavljaš do znanja da si uspio, da si zadovoljan, a ujedno osmijeh
nešto za jesti. Kako je bio strastveni pu- koji neminovno izaziva divljenje. Znam da ćeš razumjeti zašto smo svi jedni od drugih krili
šač, najviše se radovao kad sam imao ‘za- suze. Huka je klečao pored tvoje glave i milovao ti lice, dodirivao nos, osmijeh na usnama i
štekanu’ pokoju kutiju cigareta. Sjećam se pramen kose ispod odjeće u kojoj se, put Vječnosti, odlazi. Imaš divnog brata. Kroz njego-
kad su jedne prilike granate padale blizu vo držanje sam najsnažnije osjetio veličanstvenost šehida. A uputio ti je samo nekoliko re-
kuće. Dok smo mi trčali u sklonište u ga- čenica: “Kako gordo izgledaš, brate... Koji ponosan osmijeh... je Allah sebi odabrao...” Sve
ražu, Hrka je otrčao uz stepenice na sprat ostalo je zadržao samo za sebe. I Ela je bila tu, očiju izblijedjelih od suza posvećenih svom
po cigare, pravdajući se kasnije da bi bila bratu na odlasku. Izgledala je kao snježna leptirica koja svaki tren može da se istopi. Emira
šteta da granata uništi dvije kutije Lorda. je bila utučena, skrhana bolom. Sjetio sam se kako si znao reći: “Ja svoju ženu volim najviše
Od akcije do akcije, živjeli smo u strahu na svijetu.” Shvatio sam da je i ona to znala. Mlađu sestru i oca nisam vidio. A tvoja mama
i neizvjesnosti. Nažalost, strah od najgo- je pokazala svu veličinu i vrijednost jedne majke ovog svijeta. Ništa ne može da se mjeri s
reg jednog dana se obistinio. Poginuo je tugom majke. Dijete je njen dio srca, duše... Stajala je uspravno i duboko bi uzdahnula kad
kao prva žrtva naše brigade od izdajničke bi neko izgovorio glasno tvoje ime. Bože dragi, koliko je potrebno snage za jednu majku,
vojske Fikreta Abdića. Javili su da je ra- da se s ovoliko dostojanstva halali sa sinom šehidom.
njen i prebačen u Bihać, gdje je podlegao Dragi Hrka! Ovaj dan će ostati u sjećanju svih po ogromnom dostojanstvu, veličini i snazi.
ranama. Pored boli i tuge, nakon kratkog Baš kako ti i priliči. Uvijek si bio među elitom, stoga znamo da si i sad među odabranim Alla-
vremena osjetio sam veliku prazninu. Bilo hovim robovima. Allahimanet i primi mahsus selame od Mrge, Emira, Asima, Šemse, Muhe,
mi je potrebno dugo da shvatim da se više Džaje, Doka, Nejne, Hunje, Živice i svih drugih kojih sad ne mogu da se sjetim.
neće pojaviti na vratima. Prestala je naša Tekst Izeta Mustafića objavljen u listu “Preporod” 1. decembra 1993. godine
igra oko garderobe koju smo svakodnevno
dijelili. Omiljene majice, jakne, hlače, rej-
banke – od tada je sve bilo na svom mjestu. Njena glavna uzrečica je bila: ‘Neka ide svijeću dok se on obuvao. Krenuo je i nakon
Prestao sam kriti cigarete, a i auto je uvijek gdje god ko hoće, ja imam s kim ostati’, nekoliko koraka malo je zastao. Okrenuo se
bilo parkirano gdje sam ga i ostavio”, ističe pritom stalno misleći na njega.” prema nama i kao da je nešto htio reći, ali
Husein Nanić. Prebirući po sjećanjima, Emira ističe ne reče. Samo nas je pogledao, okrenuo se i
Supruga Emira s Hrkom je u braku pro- detalje neposredno pred Hrkinu pogibiju, ušao u kombi. Taj njegov zadnji pogled mi je
vela tri godine: “On je često znao zakasniti a koji su bili išaret da će mu se nešto desiti. pred očima svih ovih godina. I zaova Nasiha
kad bi s društvom otišao na kafu. Ja sam “Jedne prilike borci iz ‘Hamzi’ su imali neki je dugo žalila što se tu noć pred njegovu po-
imala razumijevanja za to, ali majka k’o sastanak u našoj kući. Kad sam ih uslužila gibiju nisu vidjeli. Kad god je prolazio pored
majka, ne može zaspati dok se on ne vra- sa zaovom Elvom, otišla sam u drugu sobu, njene kuće, zvonio je i svraćao. Međutim,
ti. Zato je i često volio kazati: ‘Lahko mi gdje smo i zaspale. U jednom momentu sam taj dan ona je nešto radila ispod kuće. Kad
je sa ženom, ali kako ću s materom?!’ Njih se ‘prenula’, kad Hrka stoji pored nas i po- se okrenula i ugledala ga da ode niz cestu,
dvoje su bili baš puno vezani i ona je bila smatra nas kako spavamo. Onda tu noć prije pitala je djecu: ‘Je li ono daidža?’ Kažu oni:
jedan od razloga njegove velike vezanosti ranjavanja i pogibije iznenada je došao kući ‘Jeste, mama.’ Kasnije ga je sanjala kako je
za Bužim. Volio je svoju porodicu, svakom i nije se dugo zadržao, možda oko sat. Mama izišao iz autobusa pored njene kuće, prišao
je poklanjao veliku pažnju, ali ljubav prema i ja smo bile kod kuće. Nije bilo struje. Nas joj, zagrlio je i vratio se u autobus kojim je
majci i obrnuto, to je bilo nešto posebno. dvije smo izišle da ga ispratimo. Držala sam nastavio svoje putovanje.” n

STAV 19/11/2021 57