Page 59 - STAV broj 326

Glumio bih Winnetoua uspinjući se po njihovom najstarijem djetetu koje je bilo DJED I JA NA RATNOM PUTU
niskim stablima šljive, trčeći za ćurkama, “na službi” u policiji, u Olovu. Od same pomisli da ću ponovo u Olo-
ovcama, kravama i ganjajući se s Brnjom, Sjeli smo za stol. Upravo se trebalo ru- vo, nakon gotovo dva mjeseca “izgnan-
najslađim psom na svijetu. Omer je svakoj čati. Na “meniju” je bio grah iz humanitar- stva”, preplavio me osjećaj ushićenja,
životinji dao ime, tepajući čak i strašnom ne s nekoliko komadića suhog mesa, vjero- tako da nisam mogao pustiti niti glasa.
pijetlu koji je, čini mi se, svakog trenutka vatno domaćeg, ponesenog sa sela. Davalo “Neće i tačka”, reče mati. Ne znam ko-
bio spreman da me sustigne i kljucne u mu je poseban šmek, prizivajući neka stara liko dugo sam plakao dok mama konač-
glavu. Uživao sam u tom koloritu priro- vremena. Salata, crveni luk. Ručali smo. no nije popustila i dala zeleno svjetlo da
de, zelenila, drveća, kristalno čiste izvor- Rat je bjesnio u jesen 1992. godine. mogu otići, ali samo na dva dana. Tek
ske vode, potoka koji je prolazio u blizi- Za tim stolom mogla se “opipati” tuga za toliko da vidim Olovo. Od uzbuđenja
ni Omerove kuće, livade na kojoj su bili rodnim krajem, za ognjištem... Ipak, još nisam mogao dugo zaspati. Ponovo ću
postavljeni drveni golovi za mali fudbal, smo svi bili na okupu. Niko nije stradao, vidjeti kuću, školu, poligon, stadion...
mirišljavih trava, stabala i plodova jabuka, za razliku od užasnutih, isprepadanih, Moje Olovo...
šljiva, krušaka, oraha, dunja... Uživao sam traumatiziranih muhadžira protjeranih Uslijedio je nemiran i isprekidan dio
u hrani, u svježem mlijeku, siru, kajma- iz Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Bra- noći. Smjenjivali su se periodi polujave,
ku, uštipcima, u obrocima serviranim u tunca, Vlasenice i drugih manje poznatih polusna. Nisam javio Zani! Prostruja mi
dvorištu stare kuće, na poljani, na oštrom mjesta na granici Srbije i Bosne, tamo na misao poput svjetlice u mrkoj noći. A
planinskom zraku koji budi apetit bolje Drini, koji su pričali o zvjerstvima, čet- onda, šetamo zajedno na putu za Olovo.
nego i jedan preparat koji se “propisuje” ničkoj kami i sili, što se po drugi put u Zana je… čas u Kladnju… čas u Olovu.
anemičnoj djeci... posljednjih pedeset godina nadvila nad Najednom bi nestala, propala, nije bila u
Okretali bi se i janjci, na žaru prži- ovim krajevima. sljedećem “kadru” tog filma koji sam sa-
li prispjeli pečenci, krompir, tek ubrane Došli smo predmrak nazad do tet- njao... Tada bih se probudio i bilo mi je
gljive iz bogomdane izdašne šume... Do- ka Begajetine kuće. “A hoćeš li sutra sa neizmjerno drago da je to tek puki san!
nosile bi se i potočne pastrmke, svježe mnom u Olovo?”, upita me djed, dok Ponavljalo se to “mučenje”, to buđenje,
ulovljene u brzacima Stupčanice... Kat- smo sjedali za stol na kojem se već ser- taj prijelaz iz stvarnog u nestvarno i obr-
kad bi neko, kada je sezona lova, donio i virala večera. “Ni slučajno”, reče mati. nuto, u željeno ili strahom projicirano
meso srndaća...Na ekranu sam gledao, a “Dijete će biti sve vrijeme sa mnom. stanje, nekoliko puta, sve dok me mati
u Petrovićima pokušao “živjeti” životom Podrum je dobro zaštićen. Kroz ne- nije probudila.
kauboja i Indijanaca. Bilo je to mjesto gdje koliko dana se vraća s Hidajetom”, na Bilo je sedam sati. “Vrijeme je za doru-
mi niko nije zabranjivao da skačem, da se to će djed. čak i put ako se nisi predomislio?”, upita
vrtim ukrug, trčim, kampiram u improvi- me nježno. “Ne, nisam!”, odgovorih od-
ziranom šatoru, igram se sa životinjama... lučno. Oko osam sati već sam s djedom bio
Bio je to komad raja mog vrlo ranog dje- Nije prošlo niti deset minuta na polaznoj autobuskoj stanici u Kladnju.
tinjstva, mojih školskih ljetnih raspusta... otkako smo došli kući kada Bilo je prošlo i devet kada su nam javili
Sad je sve bilo prekinuto. Nedovršeno. da autobus, ipak, neće doći. Pucali su s
Istrgnuto. Oskvrnavljeno. Zato sam razu- se pojavio daidža. “Nisam Pelemiša i jutros pogodili auto. Ima ra-
mio sjetan pogled novopridošlih “ukuća- mogao vjerovati da si doveo njenih. Saobraćaj je u prekidu.
na” kuće na periferiji Kladnja, pored ma- Taman smo krenuli vratiti se Be-
gistralnog puta prema Tuzli. dijete kada su mi rekli u gajetinoj kući kada se pojavio kombi.
“Merhaba”, reče djed, a isto odgovo- stanici”, obrati se djedu. “Hej, idete li za Milankoviće?”, upita
riše i prisutni u dnevnom boravku. Svi vozač kroz poluotvoren prozor. Bio je
su bili tu osim Džavida, koji je otišao do “Linija samo što nije pala, a to neki vid divljeg taksija koji je spajao
čaršije. “Hidajet je dobro. Mislim da će vas dvojica pravite ekskurziju! olovsku i kladanjsku općinu kada su
doći naredne sedmice da vas posjeti”, “redovne” linije bile u prekidu. A to je
obrati se djed Omeru i Umki, govoreći o Ne mogu vjerovati!” bilo tako često.

Osnovna škola, Olovo

STAV 4/6/2021 59