Page 60 - STAV broj 326

DRUŠTVO

Djed je platio, a potom smo ušli sa za-
dnje strane prilično popunjenog kombija
u kojem su, umjesto standardnih sjedišta,
bile postavljene ručno napravljene drvene
klupice kako bi se mogao prevući što veći
broj putnika. O “ugođaju” truckanja niko
nije zborio. Bilo je bitno doći do željene
destinacije. Kako nije bilo saobraćaja s
kladanjske strane zbog zastoja, relativno
smo brzo došli do Milankovića. Nije pa-
dalo. Nije bilo hladno. Miholjsko ljeto.
Bilo mi je drago da sam ponovo u
Milankovićima. Osjetio sam da sam bli-
že kući. Skoro da sam mogao potrčati.
Nismo našli prijevoz do Olova. Bilo
je oko podne kada smo se počeli spušta- Osnovna škola, Olovo
ti nizbrdo, iz sela do mosta na Krivaji u
Crnom potoku. Odatle cesta vodi ravno onda put Tuzle”, u cugu izusti vozač ne- Došli smo do kuće. Bio je potpuni
u Olovo. Čak i da ne nađemo prijevoz, posredno nakon što smo ušli u kombi. mrak u podrumskoj prostoriji koja je sada
neće nam trebati više od četiri-pet sati sa svih strana bila zaštićena vrećama pije-
hoda do kuće. NE DA DAIDŽA U OLOVO ska na prozorskim oknima dok su iznad
Spuštali smo se obroncima Konjuha Za nepunih petnaest minuta stigli ulaznih vrata u objekt bile prislonjene pod
ka Crnom potoku. U daljini se “čula” pu- smo u Solun. I dalje se čula pucnjava u uglom od 45 stepeni debele, desetcentime-
cnjava. Pojedinačna. Rafalna. Poput ne- daljini. Činilo mi se da je još intenzivnija, tarske daske, uredno pružene i naslagane
kog loše uštimanog orkestra, sada su već bez prestanka, bez pauze, nimalo ugodna jedna do druge. “Građa” pripremljena za
neprekidno odjekivali pucnji... Zatim, na za čuti. Solun je bio drugo najveće nase- nedovršeno potkrovlje sada je bila najbo-
trenutak tišina... Potom bi nastavilo još ja- lje u općini, osam kilometara od Olova lja moguća zaštita od gelera i krhotina.
čim intenzitetom. Bila je to neka zloćudna niz Krivaju. Nije prošlo niti deset minuta otkako
“grmljavina” koju nisam očekivao. Nisam Krenuli smo kući pješke. Sada je do smo došli kući kada se pojavio daidža.
još bio naviknut na to da se tako dobro nje bilo dovoljno dva sata hodnje. Iz “Nisam mogao vjerovati da si doveo di-
čuje zvuk s kilometrima udaljenog ratišta. smjera Olova i dalje su pristizala auta u jete kada su mi rekli u stanici”, obrati se
Oko jedan poslijepodne već smo bili velikoj brzini. Prošli smo Križeviće, Bo- djedu. “Linija samo što nije pala, a vas
na mostu. Na mostu vojnik. Vjerovatno ganoviće, krševe, Pasku Luku, da bismo dvojica pravite ekskurziju! Ne mogu vje-
osigurava most – pomislih. Stadosmo na u sami sumrak ušli u Olovo. Osjetio sam rovati!”, dalje nastavi “brojati” daidža.
proširenju s kojeg se skretalo na most. olakšanje. Prestalo je pucati. “Ulazi u auto”, reče i uhvati me za ruku i
Odjednom se pojaviše tri vozila. Jedan Dočekao me je prizor kao iz horor-fil- gotovo silom uvuče u policijskog golfa. Za
kombi. Auto, karavan verzija. Pri veli- ma. Sablastan i prazan grad. Bez osvjetlje- nešto više od pola sata bio sam ponovo u
koj brzini kretali su se iz pravca Olova ka nja. Bez struje. Bez vode. Nijedno staklo Milankovićima kod Uzejra i Fahre. Sutra
Milankovićima. Treće auto, manji kom- na prozorskim oknima nije bilo čitavo. sam trebao prvim prijevozom u Kladanj.
bi, kretalo se iz smjera Čuništa, također Srušeni krovovi zgrade Općine, starog Vidio sam Olovo. U sumrak bio sam
velikom brzinom, ka Olovu. Na dvadeset zanatskog centra, vreće pijeska na prozo- kući. Samo pola sata. Ostala je gorčina –
metara od nas, nakon što nas je prošlo, rima pekare Paštrik... UPI-jevo skladište u i zbog odlaska i zbog onog što sam vidio.
zaustavi se i vrati k nama. Vozač otvori potpunosti urušeno. Uništena fiskultur- Polusrušen grad. Četnička neman svom
prozor i reče: “Upadajte nazad, molim na dvorana s vidljivim tragovima gareži... žestinom napadala je rušeći, paleći, uni-
vas, samo brzo.” Bio je to jedan od prije- Osnovna škola izbijenih štokova prozo- štavajući sve što joj se našlo na putu. Tog
ratnih vozača Stupčanice, najveće kompa- ra, s mnoštvom rupa od granata... Cesta dana, prema kazivanju vojnika iz sela, a
nije u Olovu. Vjerovatno je poznao djeda, puna krhotina, crijepa, cigle, pleksiglasa, vijesti su brzo putovale od usta do usta,
bivšeg rukovodioca, sada u penziji. “Ima zemlje, komada lima, na više mjesta rep agresor je pretrpio prve ozbiljnije gubit-
dvadesetak ranjenih i nekoliko poginu- granate, na svakom koraku smeće, otpad ke u ljudstvu i tehnici. Gorjeli su tenko-
lih. Vode se borbe na Jeliku. Ostavit ću od onoga što je prsnulo, otpalo, spalo, raz- vi, transporteri u pokušaju proboja linije
vas u Solunu, tu preuzimam ranjenike, a bilo se pri granatiranju... na Jeliku...
Napolju, u Milankovićama, puhao je
snažan vjetar “lomeć’ grane”, da bi po-
Rat je bjesnio u jesen 1992. godine. Za tim stolom mogla se tom “kao rukom bio odnesen”... Kiša će
tu večer pasti stvarajući ugodan ambijent
“opipati” tuga za rodnim krajem, za ognjištem... Ipak, još smo za spavanje. Bio sam odveć umoran, po-
svi bili na okupu. Niko nije stradao, za razliku od užasnutih, malo razočaran i tužan. U isto vrijeme
osjećao sam se ponosno! Naši su porazili
isprepadanih, traumatiziranih muhadžira protjeranih iz četnike. Imat ću šta reći u Kladnju. Nema
Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Bratunca, Vlasenice i drugih prodaje... Dug je put do slobode, ali ona
će doći... Nije više izgledalo kao floskula.
manje poznatih mjesta na granici Srbije i Bosne, tamo na Drini, Ljiljani pobijedili četnike, ljiljani pobi-
koji su pričali o zvjerstvima, četničkoj kami i sili, što se po drugi jedili četnike, kao u stihu pjevušio sam,
“uvodeći” se u san, pred sutrašnji povra-
put u posljednjih pedeset godina nadvila nad ovim krajevima. tak u Kladanj. n

60 4/6/2021 STAV