Page 58 - STAV broj 361

DRUŠTVO

zatuli rog, oni se hrastu primicahu nevoljko,
pokunjeni i ispunjeni stoglavom strepnjom.
Petsto godina poslije, kada više ne bude
ni Mihaljevića, ni Dobroševića, ni Latiči-
ća, ni Pavlovića, ni Radinovića, ni Jabla-
nića, niti ikog ko bi znao reći da li je to na
Stupu isti onaj hrast, doletje jedna vijest
i razdrma cijelu dolinu. Bila je dočekana
s takvim ushićenjem da se jedan od mje-
štana Stupa pope na onaj hrast na kojeg
se već stotinama godina niko nije popeo
i zapuha odozgo u rog. Između dva puha-
nja vikao je koliko ga grlo nosi, a njegov
se glas utrkivaše po okolnim brežuljcima s
odjekom tuljenja roga u njegovoj ruci. Ci-
jelom kršćanskom narodu u Sarajevskom
polju davao je na znanje da je Josip Stad-
ler, prvi vrhbosanski nadbiskup u obnov-
ljenoj biskupiji u Sarajevu, od Zemaljske
vlade dobio odobrenje da pod Igmanom
ponovo osnuje župu.
“Zvat će se Marije pomoćnice, sjedište
će joj biti na Stupu i obuhvatat će”, vikao
je iz petnih žila, “sljedeća sela: Aziće!”, pa
upire prstom prema njima, “Bare!”, pa se
okreće prema ovom selu i ponavlja njego-
vo ime i nabraja: “Blažuj, Briješće, Butmir,
Crnotinu, Doglode, Dvor, Ilidžu, Lužane,
Otes, Rajlovac, Stup, Svrakino Selo i Za-
brđe. A uprava tom novom župom”, vikao
je sve jače, “povjerena je dosadašnjem ka-
teheti, rimokataličkom učitelju kod Kćeri
Božije ljubavi i Ivanu Venhudi.” I na kra-
ju, iako je već bio promukao i glas mu pi-
štaše kao iz ispuhanog mijeha, vikao je da
crkveni oci već pregovaraju s doktorom
Karlom Baureom i nude mu za parcelu
kraj Velikih drveta 600 forinti. I vikao je i
dalje: “U ateljeu Josipa Vancaša, gore, pri
Zemaljskoj vladi”, i upirao prstom prema
Sarajevu, “već se rade nacrti za crkvu, i za
župnu kuću, a sve to je lično prije dva dana,
kada je prolazio ovuda na Ilidžu, te obila-
zio lokaciju, pričao Vancašev lični asistent
František Vijmlatila.” Nije bio siguran da
je dobro izgovorio prezime oko kojeg mu
se uvijek zaplitao jezik, pa sada objašnja-
va: “Onaj iz Kromeraža, što je djeci dije-
lio šećerleme, a starijima pričao tako ma-
sne viceve da ih je cijeli dan bolio stomak
od smijeha, a za župnika već je postavljen
Franjo Venhuda.”
Potvrdu da je ovakva vijest doletjela
jednog dana na Stup nalazimo u historij-
skim dokumentima. Kazuju nam oni da je
u augustu 1890. godine Ordinarijat Vrhbo-
sanske biskupije izdao naredbu vjerskim
službenicima da moraju zatražiti dozvolu
viših crkvenih vlasti kada žele da grade
crkvu ili da popravljaju staru. U zahtjevu,
navodi se u naredbi, treba navesti mjesto
gradnje s opisom lokacije, površinom par-
cele i njenim položajem, planiranim dimen-
zijama buduće crkve, broju vjernika, pred-
viđenim troškovima, materijalu i načinu

58 4/2/2022 STAV