Page 58 - STAV broj 361
P. 58

DRUŠTVO



          zatuli rog, oni se hrastu primicahu nevoljko,
          pokunjeni i ispunjeni stoglavom strepnjom.
            Petsto godina poslije, kada više ne bude
          ni Mihaljevića, ni Dobroševića, ni Latiči-
          ća, ni Pavlovića, ni Radinovića, ni Jabla-
          nića, niti ikog ko bi znao reći da li je to na
          Stupu isti onaj hrast, doletje jedna vijest
          i razdrma cijelu dolinu. Bila je dočekana
          s takvim ushićenjem da se jedan od mje-
          štana Stupa pope na onaj hrast na kojeg
          se već stotinama godina niko nije popeo
          i zapuha odozgo u rog. Između dva puha-
          nja vikao je koliko ga grlo nosi, a njegov
          se glas utrkivaše po okolnim brežuljcima s
          odjekom tuljenja roga u njegovoj ruci. Ci-
          jelom kršćanskom narodu u Sarajevskom
          polju davao je na znanje da je Josip Stad-
          ler, prvi vrhbosanski nadbiskup u obnov-
          ljenoj biskupiji u Sarajevu, od Zemaljske
          vlade dobio odobrenje da pod Igmanom
          ponovo osnuje župu.
            “Zvat će se Marije pomoćnice, sjedište
          će joj biti na Stupu i obuhvatat će”, vikao
          je iz petnih žila, “sljedeća sela: Aziće!”, pa
          upire prstom prema njima, “Bare!”, pa se
          okreće prema ovom selu i ponavlja njego-
          vo ime i nabraja: “Blažuj, Briješće, Butmir,
          Crnotinu, Doglode, Dvor, Ilidžu, Lužane,
          Otes, Rajlovac, Stup, Svrakino Selo i Za-
          brđe. A uprava tom novom župom”, vikao
          je sve jače, “povjerena je dosadašnjem ka-
          teheti, rimokataličkom učitelju kod Kćeri
          Božije ljubavi i Ivanu Venhudi.” I na kra-
          ju, iako je već bio promukao i glas mu pi-
          štaše kao iz ispuhanog mijeha, vikao je da
          crkveni oci već pregovaraju s doktorom
          Karlom Baureom i nude mu za parcelu
          kraj Velikih drveta 600 forinti. I vikao je i
          dalje: “U ateljeu Josipa Vancaša, gore, pri
          Zemaljskoj vladi”, i upirao prstom prema
          Sarajevu, “već se rade nacrti za crkvu, i za
          župnu kuću, a sve to je lično prije dva dana,
          kada je prolazio ovuda na Ilidžu, te obila-
          zio lokaciju, pričao Vancašev lični asistent
          František Vijmlatila.” Nije bio siguran da
          je dobro izgovorio prezime oko kojeg mu
          se uvijek zaplitao jezik, pa sada objašnja-
          va: “Onaj iz Kromeraža, što je djeci dije-
          lio šećerleme, a starijima pričao tako ma-
          sne viceve da ih je cijeli dan bolio stomak
          od smijeha, a za župnika već je postavljen
          Franjo Venhuda.”
            Potvrdu da je ovakva vijest doletjela
          jednog dana na Stup nalazimo u historij-
          skim dokumentima. Kazuju nam oni da je
          u augustu 1890. godine Ordinarijat Vrhbo-
          sanske biskupije izdao naredbu vjerskim
          službenicima da moraju zatražiti dozvolu
          viših crkvenih vlasti kada žele da grade
          crkvu ili da popravljaju staru. U zahtjevu,
          navodi se u naredbi, treba navesti mjesto
          gradnje s opisom lokacije, površinom par-
          cele i njenim položajem, planiranim dimen-
          zijama buduće crkve, broju vjernika, pred-
          viđenim troškovima, materijalu i načinu



         58  4/2/2022 STAV
   53   54   55   56   57   58   59   60   61   62   63