Page 70 - STAV broj 301

SVE ZA MOSTAR

Jezik grada ovisan je o jeziku čovjeka

PJESNICI SU LJUDI GRADA, A

MOSTAR JE GRAD KOJI JE ZNAO

TAKVIMA PRUŽITI UTOČIŠTE

Pokušavam vjerovati da čuvanjem kulturno-civilizacijskog duha Mostara naša zemlja može

stasati u skup polifonih, polihromatskih, premoćnih gradova kojima će vidljive i nevidljive
granice, s razlogom i opravdano, postati besmislene

Piše: Almir ZALIHIĆ

OSTAR: utvrda, kasaba, grad, mediteranski tajanstven, povremeno živjeli. Gradovi su važniji od država. Pritom mislim
naočigled čudan, začudan. Blizak. Više blizak od drugih. na gradove s tradicijom, gradove profiliranog morala čiji se jezik
Ne samo zato što sam rođen u njemu, što je u njemu ro- stapa s ljudskom misli, a čija budućnost danas postaje neizvjesna.
Mđen moj otac i otac njegovog oca već zato što s vreme- Pojavom golemih nastambi, mastodonata koji su konglomerati be-
na na vrijeme iznjedri, zasija i zablista. Grad bogate historije, duge tona i stakla sve više izdvojenih iz gradske jezgre i gradskog tki-
tradicije, vrijednih kulturno-historijskih spomenika. Uz to: grad va, s jedne strane, i zapuštenih, zaboravljenih siromašnih četvr-
znamenitih i duhovitih ljudi. ti, s druge, čini da duh grada umire, njegovo lice, lišeno humora,
Sa vrha se ovog mosta pogled pruža u daljine; lišeno emocionalne topline i empatije za druge i drukčije postaje
Kompas svijeta, nisu zalud toj ćupriji dali ime sivo, statično, ukočeno i dosadno. Unatoč zebnji koju izaziva sve
Ugledavši tu ćupriju, mislio bi mrav sićušni očitije profiliranje monofonog, monohromatskog naciokratskog
gradiše je džinni silni, Sulejmanu svi poslušni svijeta, čije se lice i tijelo vidi kao lice i tijelo kakvog androida,
Luk visoki, nalik posve plavom luku nebeskome, pokušavam vjerovati da čuvanjem kulturno-civilizacijskog duha
nit’ čovjek nit’ melek vidje. Divimo se luku tome! Mostara naša zemlja može stasati u skup polifonih, polihromat-
Šta bi rijeka već da stalno sa svog vrela plazi? skih, premoćnih gradova kojima će vidljive i nevidljive granice, s
Tako uvijek i svijet silni u podnožje mosta slazi. razlogom i opravdano, postati besmislene.
Kad pritisnu žege ljetne, oslabi Neretva k’o zaljubljeni, Tvrdnja da su gradovi kao ljudi već se pretvorila u floskulu. O
a zimi ko more divlja. Baš smo pred njom začuđeni! gradovima su napisane i pišu se brojne knjige, od onih povijesnih
Nekad vodi tijesan bude promjer širokoga luka, do arhitektonskih, filozofskih, lingvističkih, literarnih. O odno-
nekad luk je suh i prazan. To je čudo pojmit muka! su čovjeka prema gradu također. Grad kao organ pamćenja kom-
Mir i spokoj čitav svijet je pronašao u tom daru; patibilan je, naravno, s čovjekovim organom pamćenja, ali jezik
Sačuvaj ga zlih očiju svojim dobrom, Gospodaru! grada ovisan je o jeziku čovjeka – onog kolektivnog i onog osob-
Most je ovaj tek paslika onog mosta, o Medžazi; nog. Gradovi pričaju, otkrivaju se ili skrivaju onoliko koliko je i
prelazeć’ ga pazi dobro kako svojim putem gaziš. na koji način čovjek voljan prići im; ono što čovjek u gradu traži
(Medžazija Mostarac; prevod: O. Mušić, 84. prepjev to uglavnom nađe, ono pred čime, dotičući grad, zatvara oči osta-
M. Kodrić) je skriveno, potisnuto i/ili zaboravljeno. (Ljeto je doba / kada su mi
oteli oca. / doba kada čujem glasove / onih / koji su umrli za ovaj grad.;
Jedan moj prijatelj tvrdi da kroz gradove treba protrčavati. Či- Elvedin Nezirović: Propovijedanje bluza.)
tajući poeziju posvećenu Mostaru, čitajući druge književne oblike Gradovi, također, istovremeno baštine kolektivno gradsko pam-
koji tretiraju Mostar (proza, esej, putopis), vidim da nerazumno, ćenje i ono vlastito, jedinstveno i neponovljivo. (Javljam se iz zemlje
euforično primicanje bilo kom gradu može završiti ako ne baš tuge i izgnanstva / Prepuna boli, gorčine i zala / Mostar ubiše u ime laž-
bolno, onda svakako uznemirujuće ili, bolje rečeno, umrtvljuju- nog bratstva / Moja bi suza i pelin nadgorčala/ Ni Hajrudinov polumjesec
će. Pretjerana identifikacija s bilo kojim gradom zamagljuje sliku ne osta / Dabogda nikad ne imali mosta/; Alija Kebo: Amrina kletva.)
o tom gradu, kao što pretjerano poistovjećivanje s bilo kojom do- Grad će se čovjeku otvoriti ili će se pred njim zatvoriti u onoj
movinom razara kritičnost prema svakoj domovini – kažem “bilo mjeri u kojoj je čovjek kadar osjetiti i emotivni i historijski sklop
kojoj” i “svakoj”, jer vjerujem da se može imati više svojih grado- grada, dešifrirati njegov jezik koji je kao i čovjekov, često prekri-
va i još više “svojih” ljudi koji govore različitim jezicima a raštr- ven slojevima besmislenosti i površnosti, jezik atavističko-arhetip-
kani su po raznim i različitim meridijanima svijeta. Putovanjima, ski, jezik ukopane, zakopane svijesti, jezik koji svjedoči o katkad
tj. odlascima ne otkrivaju se druge zemlje, odnosno gradovi, nego zastrašujuće okrutnom i samovoljnom, katkad o ulizičkom i poda-
druge (drukčije) atmosfere, uslijed čega dolazi do dezintoksikaci- ničkom, katkad o tragično i besmisleno herojskom životopisu grada.
je onih koji se kreću i koji jasnije vide grad u kome su rođeni, u Priča svakog grada ostaje zakopana kad god čovjek odluči
kome su odrasli, kome su se priklonili, u kome su privremeno i ne slušati, ne čuti njegovo gibanje koje je ponekad tiho gibanje,

70 10/12/2020 STAV