Page 72 - STAV broj 306

KULTURA

i prvo izdanje knjige Matije Divkovića iz 17. stoljeća u biblioteci
Newberry u Chicagu”, prisjeća se Nermin.
Ponovni susret s bošnjačkom književnošću došao je u trenut-
ku kada je Šehić već otkrio T. S. Eliota, svog pjesničkog uzora,
kojem mnogo duguje i za vlastitu poetiku i razumijevanje poezi-
je. “Mi smo još u Mostaru na časovima engleskog od poezije čitali
ponajviše Sylviju Plath. I naravno da mi se tad sve to svidjelo, ali
u mom još nerazvijenom imaginariju visoko mjesto su zauzima-
le dvije poeme – Howl od Ginsberga i The Waste Land od Eliota.
Znao sam ponešto o njihovom značaju i imena su me svakako pri-
vlačila, ali bilo ih je za moj tadašnji nivo engleskog i općenito in-
telektualni i duhovni nivo teško čitati. Znao sam da moram ipak
sačekati malo dok ne budem spreman za njih. Nakon dolaska u
Ameriku, desile su se, vjerujem, dvije bitne stvari. Moje znanje
o književnosti naglo je raslo, a i ja sam sam, prirodno, sazrijevao,
sporo šehićki, ali ipak sazrijevao. Neminovno mi se učinilo sve
što sam dotad pisao patetično, glupo, dosadno, nedovoljno. Izazov
je bio u tome da moje poznavanje tanahnosti stihova Marlowea,
Marvella, Philipa Sidneya, Rochestera, Keatsa itd. sameljem i
pretvorim u mastilo za moja pisanja. Pogledi su sve okomitije
gledali na vrh Olimpa, a Panteon se širio – John Keats, William
Blake, John Donne... Savladavši makar osnove teorije engleske
književnosti, u poziciji da vidim njena unutarnja gibanja, rast
i opadanja, sve te utjecaje, kako kulturne, tako i političke, mo-
gao sam, napokon, promotriti pjesnika i njegovu poziciju unutar
jednog društva, unutar onoga što zovemo civilizacija. Dakle, već
sam pred sobom imao predočene ciljeve, makar i podsvjesno, ali
nisam znao kako da djelujem, kako da počnem. I zato je došao
Eliot u pravi čas, skoro spasonosno. The Waste Land sam čitao u
jednom dahu. Jasno se sjećam da sam počevši zastao nakon samo
četiri prva stiha i pomislio: ‘Ovo je nešto!’ Naravno da je jednom
studentu na vrhuncu svojih pretenzija, u žudnji za razbijanjem
ustaljenih normi i žarkoj želji da se uradi ono što u bošnjačkoj
poeziji niko nije – govorim ponajprije o spoju čisto osjećajnog /
čulnog i intelektualnog u stihu, ali bez narušavanja krhkosti lirike
– ponajviše odgovarao taj student Harvarda, Sorbonne i Oxforda
Thomas Stearns Eliot”, kazuje Nermin.

PJESNIK IMA PRAVO BITI NERAZUMLJIV ZA NEUKE

Da smo u plemenskoj zajednici, ne bih imao to pravo. Ali i je druga stvar, ali bi razumio barem koja je njihova intencija i u
obratno bi bilo tačno. Neuki ne bi mogli priuštiti da ne mogu kojem su tonu. Ta sretna sredina između razumljivosti i istan-
sudjelovati u performansu poezije (druidi, šamani, trg na Ukazu, čanosti je zlato koje mnogima izmiče iz ruke. Pa presahnuo je
slavenski guslari) jer bi time gubili dragocjeni kulturni kapital. više Makov Zapis o zemlji i otekli su bošnjački jezici od lomlje-
Nezahvalno ga je čak i nazvati kapitalom jer u tim društvima, nja na riječima kto, rekti... No, da skratim.
kao što znaš, poezija ima i ulogu prenosnika, (kapsule) doga- Pjesnik našeg doba možda ima pravo biti nerazumljiv za one
đaja, osoba, ideala i svega ostaloga bitnog za, uslovno rečeno, koji poeziju ne čitaju, ali ima i obavezu približiti je njima. Ali ako
primitivnu (ali time slobodniju) zajednicu. To što mi nazivamo je život sveden na čistu formu prolaznog bitisanja, ako su pre-
usmenom poezijom je bilo živo sve donedavno, makar u našem sahli sokovi metafizike djela i riječi, ako je to društvo ogrezlo u
društvu. Sada su njeno mjesto zauzeli loši tekstovi pjesama s bjesomučnoj potrošačkoj tjeskobi kasnog kapitalizma, pitam
muzikom (ali je i poezija izgubila nešto od svoje ritmičnosti, no se koliko nisko bi takva poezija morala da ide da bi bila bliska
to je tema za sebe). niskima. Američka poezija, ili generalno pak engleska poezija,
Poezija, ona pisana, oduvijek je bila luksuz i privilegija malog prolazi kroz jednu takvu zanimljivu krizu. Postoji proliferacija čita-
dijela društva, pojedinaca čak. Treba znati da je glavni način vog niza osrednjih ili loših pjesnika koji ubiru veliki broj pratilaca
čitanja bio čitanje naglas (sve do 19. stoljeća), tako da broj na Instagramu i slično, čak imaju i New York Times bestselere,
pismenih, koji je sve do Gutenberga (a i poslije) bio nizak, ne dok s druge strane “visoka” poezija tavori u lancima identitar-
treba dovoditi u direktno proporcionalnu vezu sa zastupljeno- ne poetike jednog raslojenog društva (postalo je opet bitno ko
šću i popularnošću pisane poezije. Najzad, grčke ode čitale piše, ne šta piše – i to KO po svojoj etničkoj, rodnoj, seksu-
su se naglas na olimpijadama i takvih primjera u drugim druš- alnoj, imigrantskoj itd. pripadnosti, ne imenu). Najzad, pjesnik
tvima je mnogo. ima pravo biti nerazumljiv za neuke, jer sve i da nije, pa ko će
Ako bismo odnekle izvukli registar najboljih klasičnih pjesama ga stići čitati od silnih trivijalnosti digitalnog doba?! Njegovo
na našem jeziku i predočili ih pred prosječnim gledačem Far- je da piše kao da piše za sva vremena i da se nada najboljem.
me (dakle, neukim, ne znam je l’ može neukije od toga), mislim Kao što kaže Laurence Sterne: “Počnem tako što zapišem prvu
da bi on apsolutnu većinu njih razumio. Kako i koliko duboko rečenicu i uzdam se u Boga Svemogućeg za drugu.”

72 14/1/2021 STAV