Page 44 - STAV broj 304-305

Dževad Karahasan, književnik
MOGU BARBARI SPALJIVATI KNJIGE,
ALI NE MOGU SPALITI KNJIŽEVNOST

Historija se bijesno iživljava na Sarajevu zbog kojeg nikoga nije glava zaboljela, u kojem nije
pala nijedna velika odluka koja je odredila historiju, u kojem nikad nije bilo sjedište svjetske
moći, u kojem se nije sabralo veliko bogatstvo? To je pitanje koje me odavno progoni i na
koje tražim odgovore, pišući i razgovarajući s ljudima od kojih očekujem pomoć, razmišljajući i
pitajući. Knjige, koje su preživjele stoljeća i paljevine, zagubljene negdje i zaboravljene, samo
su jedan od brojnih aspekata ove “sarajevske enigme”. Dozvolite mi da ipak izdvojim Hagadu
iz ovog niza čudom sačuvanih sarajevskih knjiga. Znam da je ona i čuvana, i sklanjana, i
sakrivana, možda bi upravo vaš list mogao napraviti priču o čuvarima Hagade, kojih je u
burnoj historiji Sarajeva bilo mnogo. Jedan je od njih, recimo, Jozo Petrović, koji je tokom
Drugog svjetskog rata sačuvao Hagadu izlažući opasnosti vlastiti život. A nije jedini, niz je
čuvara Hagade (koliko ih je samo bilo za vrijeme opsade 1992–1995, koliko ih je bilo nakon
opsade!?) dug, a ta su imena svima nama razlog za ponos i duboku zahvalnost.
Stav, broj 19, 16. 7. 2015.

Hazim Akmadžić, književnik

BOŠNJACI SAMO DAJU, A NIŠTA OD DRUGIH NE UZIMAJU
Bošnjake je održala njihova vjera – islam, zbog koje su ih i protjerivali, a još više njihova
bezgranična ljubav prema Bosni i Hercegovini. Uvijek su voljeli svoju zemlju, za nju se
žrtvovali, pogotovo u ovoj nedavnoj agresiji. I Srebrenica je svojevrsna žrtva za Bosnu, rijetko
viđena u historiji jednog naroda. I ovog puta, kao i odlaskom Osmanlija, dolaskom Austro-
-Ugarske te nakon agrarnih reformi, nisu uzvratili komšijama na njihov način. Nisu postali
ni nacionalisti ni fašisti. Zahvaljujući svojoj vjeri, naravno. Ustvari, Bošnjaci u posljednjih 150
godina pokušavaju prekinuti ovu mržnju uperenu prema njima. U prilog tome, oni samo daju,
žrtvuju se, a ništa od drugih ne uzimaju.
Stav, broj 20, 23. 7. 2015.

Dr. Lamija Hadžiosmanović, filologinja
NEOOSMANIZAM NE POSTOJI

Zar pada na pamet nekome u Turskoj da vraća osmansku imperiju? On samo čuva prošlost,
čuva baštinu, znanje i misao iz tog vremena. Je li neoosmanizam što književnik Majo Dizdar
i ja obilazimo turbeta po Bosni? Je li neoosmanizam što hoću da pokažem Bosni kakav je
bio pjesnik Yunus Emre? Šta bi trebalo? Da pognute glave kažemo: “Pa, mi i ne postojimo!“
Mi imamo svoj jezik, književnost, imamo svoju prošlost i svoju sadašnjost. Problem je što
mi ne umijemo prezentirati sebe. A izdati sebe nešto je najgore što nam se može dogoditi.
Stav, broj 21, 30. 7. 2015.

Staša Zajović, predsjednica organizacije “Žene u crnom”

NEMA OPROŠTAJA ZA ONE KOJI SU IZVRŠILI ZLOČINE
Na Bosnu i Hercegovinu izvršena je ideološki, vojno i logistički pripremana agresija iz Beograda.
Ako se u kolektivnom pamćenju ne usidri, ugnezdi Srebrenica, i ne postane deo kolektivnog
pamćenja u Srbiji, onda se ne može zahtevati saosećanje za vlastiti narod. Bez obzira na to što
je minoran broj pripadnika srpske nacije učestvovao u vršenju genocida, moralna i politička
odgovornost prostire se na sve članove kolektiva koji svojim ćutanjem ili slaganjem odobravaju
taj čin. Oproštaj nikada ne sme da se traži od žrtava i žrtva nema potrebe da oprašta, žrtva
traži odgovornost. Nema oproštaja za one koji su izvršili zločine. Pomirenje je postalo termin
diplomatske komunikacije, reč ispražnjena od bilo kakvog sadržaja. To obesmišljavanje počelo
je u Srbiji davno, lansiranjem koncepta pomirenja bez ikakve odgovornosti, izjednačavanjem
dvaju bolova – dželata i žrtava.
Stav, broj 23, 13. 8. 2015.

44 31/12/2020 STAV