Page 49 - STAV broj 304-305

Prof. dr. Almir Bašović, književnik
NAJRADIJE BIH NAS UPOREDIO S DJETETOM
Moram priznati da sebe potcjenjujemo. S obzirom na ovo malo uvida što imam u trenutnu
književnu produkciju u Evropi i regionu, mogu reći da mi imamo sjajnu književnost, ali joj
fali institucija, pri čemu mislim na institucije kritike, izdavaštva i tako dalje. Najradije bih nas
uporedio s djetetom. S jedne strane smo nesigurni u sebe, kao malo dijete, a s druge strane
smo arogantni kao malo dijete. Moj je san da nađemo sredinu između straha od svjetske
književnosti i arogancije prema njoj. U tom će smislu časopis Život sasvim sigurno biti otvoren
za saradnju s nekim novim nepoznatim autorima. Najlakše bi bilo odbaciti nekog ko nije
poznat, ali ga prvo treba pročitati i vidjeti da li zaslužuje biti odbačen. Ignorancija se u kulturi
zove primitivizam. Da Vam iskreno kaže, svi smo pomalo umorni od hodajućih klasika, od ljudi
koji iskreno vjeruju da bi književnost treba služiti njima, a ne oni njoj.
Stav, broj 53, 10. 3. 2016.

Amor Mašović, Institut za nestale BiH
PRIZORI UBIJANJA PROGANJALI SU IH I DANJU I NOĆU

Da grobnice nisu otkrivene, Tribunal ne bi mogao donositi presude poput one izrečene
Karadžiću. Nažalost, veoma je sporadična pojava da od svjedoka i saučesnika dobijamo
informacije o grobnicama. I kad se to desi, desi se zato što ti ljudi sebi žele pomoći, da mogu
početi spavati jer su ih prizori ubijanja, skrivanja i novih premještanja tijela žrtava proganjali
i danju i noću. Takvi pomažu sebi, a ne kćerki koja traži očeve kosti, ili majci koja traži sina.
Masovna grobnica Tomašica takav je primjer. Čovjek nije mogao spavati pa je progovorio
o njoj. Tri mjeseca nakon otkrivanja Tomašice, taj je čovjek našim istražiocima rekao: “Prvi
put nakon 20 godina ja opet spavam.” On se oslobodio. On je bio natjeran da unosi tijela u
kamione i da ih iz kamiona iznosi na Tomašici. Gledao je kad su bagerima zatrpavani. Dok
su instrukcije političkog establišmenta ovakve kakve su sada, nemoguće je očekivati da
osuđujuće presude nekog potaknu da pomogne porodicama žrtava tako što će im otkriti
gdje su kosti njihovih najmilijih.
Stav, broj 56, 31. 3. 2016.

Tanja Stupar-Trifunović, književnica
SASVIM SMO SE POŽIVOTINJILI
Što se tiče društva, ono oduvijek nastoji sebi kreirati društveno poželjnu umjetnost. To nije
novina. Trebalo bi da sam umjetnik bude svjestan ovog i da pokuša održati svoju poziciju što
nezavisnijom. Da, i to je nešto mogućnije u nekim sretnijim i uređenijim zemljama. U Bosni i
Hercegovini sva je ta priča pomalo smiješna. Mi nismo dovoljno sazreli za umjetnost. Mi još
uvijek ratujemo svim sredstvima, pa i tobožnjom umjetnošću. Ovdje je sve rat, jer je rat postao
način svakodnevne komunikacije i plašim se da mimo te ratne psihoze malo čega ima. Zato
i ne čudi što pisci mahom pribjegavaju toj temi i istu “izvoze” vani. Šta ovdje ima osim rata?
Rat je postao naše kolektivno i naše lično. Ko kod nas ima prava i mogućnosti na privatan
život? Ko smije misliti mimo ratom zadatih obrazaca koje smo mirom debelo utvrdili? Poslije
ratne psihoze slijedi ili je već počela velika i otrežnjavajuća depresija. Možda to iznjedri i neku
ozbiljniju umjetnost. Ko će znati?! Možda nas to potpuno odsustvo elana najzad sve porazi i
natjera da se samosagledamo i odživotinjimo. Samo kada pogledate i čujete ljude oko sebe,
njihove komentare, njihovu spremnost da sve rješavaju po kratkom postupku, ako pogledate
kako voze, kako besmisleno trube po cesti, kako reže jedni na druge dok čekaju red, kako
ne podnose nikog ko ne misli kao oni, kako bi nekog ubili, nekog prebili, a nekog u najmanju
ruku otjerali u neku stvar svakih pet minuta, vidjet ćete da smo se sasvim poživotinjili i da je
jedina umjetnost koja je opstala upravo umjetnost rata i mržnje svih prema svima.
Stav, broj 58, 14. 4. 2016.

STAV 31/12/2020 49