Page 68 - STAV broj 304-305

Halid Kadrić, književnik
NEMAMO SAMOPOŠTOVANJA JER NE POZNAJEMO
SVOJ IDENTITET
Kad sam počeo pisati knjigu, nisam mislio na obim. Bilo mi je važno, kao autoru, da popunim
praznine koje su postojale u bošnjačkoj književnosti, koja je dugo bila zanemarena, odbačena i
nepriznata. To je teklo sve do proteklih desetljeća, dok se nismo izborili za svoju samostalnost,
ali i za nacionalnu samosvojnost. Nama nije bilo dozvoljeno da razmišljamo o svom kolektivnom
identitetu. Mogu navesti i primjer koji me ponukao da požurim s pisanjem. U trenutku početka
pisanja romana imao sam 65 godina. Drugi moment jeste onaj provocirajući. Po struci sam
prosvjetni radnik, a posljednjih pet godina proveo sam na mjestu stručnog savjetnika za obrazovanje
i kulturu Općine Novi grad. Imali smo prilika da organiziramo takmičenja iz raznih naučnih oblasti.
Tokom jednog takmičenja iz historije uvidjeli smo da naši odlični učenici ne znaju skoro ništa o
Bošnjacima, njihovom porijeklu i kulturi. Između ostalog, dobijali smo odgovore da su Bošnjaci
izazvali agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Nebošnjačka djeca imaju više svijesti o svom identitetu
dok su još u majčinoj utrobi nego naši odlični učenici.
Stav, broj 162, 12. 4. 2018.

Armin Muzaferija, muzičar
BOŠNJACIMA MOŽETE SVAŠTA PODVALITI,
ALI EMOCIJU NE MOŽETE

Mislim da je sevdah kao takav, ustvari, nastao iz ilahije. Prvo su to kod nas bile
derviške, odnosno tesavvufske ilahije, a iz te su duhovnosti proizišle sevdalinke.
Kasnije je ona postala gradska pjesma u kojoj imamo čiste emocije. Ona je u
posljednjih stotinu godina pretrpjela ogromne promjene, pa danas imate neke
pjesme koji se poturaju pod sevdalinku, a to zaista niti muzikom niti tekstom ne
mogu biti. Sevdalinke koje bude emociju i osjećanje kod ljudi neizostavan su dio
mog repertoara. Volim da kažem da smo mi Bošnjaci kodirani na sevdalinku. Zbog
toga, makar ja to tako vidim, ljudima otvorim srce pomoću sevdalinke, a ilahija
im onda ulazi u najdublje dijelove srca i duše. Kada to uspijete, onda imate pravu
publiku, a ne obične konzumente. U životu zaista ciljam da imam ovakvu publiku,
pa neka ih bude 300, ali neka ih bude za čitav život. Mnogo je emocija i osjećaja u
tome što radim, a to ljudi prepoznaju. Kod nas je narod veoma emotivan i osjećajan
i možete im svašta podvaliti, ali emociju ne možete. Mislim da su upravo to ljudi
prepoznali u mojoj muzici i to najviše od mene traže i očekuju.
Stav, broj 163, 19. 4. 2018.

Safet Sijarić, književnik
ŠTO SI DALJE OD RODNE KUĆE, TO TI TEŽE U ŽIVOTU

Obrni-okreni, ja sam prije i poslije svega – Godijevac, Bihorac, Sandžaklija (ma koliko ovo treće
danas moglo biti po mene i neprijatno). Ondje sam rođen, a ondje se i danas “pišem”, drugdje
sam, ipak, manje-više stranac, došljak, imigrant. A i po svojoj sam spisateljskoj geografiji uglavnom
zavičajni. Skoknem ja katkad i perom ondje gdje sam fizički, ali što čepnem na asfalt i beton,
izgubim se među zidovima i prolaznicima, autima i motorima, tramvajima i trolejbusima, vozovima i
brodovima, kao nekad kad sam u opancima pošao u svijet. I čini mi se da nijesam više pisac, već,
u najbolju ruku, kao neki skromni putopisac. Šta za mene kao živa stvora znači zavičaj, najbolje
znam kad nijesam ondje. Pa nerijetko se i u dragom svom Sarajevu, šeheru koji sam svojevoljno
izabrao, sjetim riječi mog imenjaka i kolege po peru, Vrbičkog, koji zna reći: “Što si dalje od rodne
kuće, to ti teže u životu.” No, koliko i mogu kao insan bez zavičaja, kao pisac ne mogu jer ondje
su mi moja vrela. U svem sarajevskom mravinjaku nešto me inspiriše jednom u godini, a u tihom
rodnom kraju svakog dana.
Stav, broj 163, 19. 4. 2018.

68 31/12/2020 STAV