Page 68 - STAV broj 439

KULTURA

NUSRET IDRIZOVIĆ

Život življen kamerom

KAKO SU PENDŽERI

KAMERE TOŠE DABCA

FOTOGRAFIRALI STEĆKE

Kao da i sad gledam Tošu Dabca. Duša u nosu. Znoj. Mučno uspinjanje. Do nekropola stećaka
obično smo stizali iscrpljeni, oznojeni. Nemoguće je zaboraviti Staro Selo između Jajca i Donjeg
Vakufa. Selo lebdi odmah ispod orlovih krila. Nema u njemu svinjskih kremenadla s pečurkama
i kolača nadjevenih kremom od badema. Do birtije je daleko kao do groba srednjovjekovnog
feudalca Radojice Bilića. Došljak je na onoj visiji rijedak gost. Odmah se seljani sjate misleći da

je stigla ekipa Zavoda za deratizaciju, dezinfekciju i dezinsekciju, kad ono: fotografi! Neki čudni
ljudi koje, eto, zanima i Staro Selo ispod orlovih krila, a uslikavaju džabe, bez ijednog novčića!
Popeli se na uzvisinu da golemim aparatima i nekim „tepsijama“ – blendama „skinu“ staro groblje.

Bože, davno ti sam legao
I vele ti mi e ležati Portret Toše Dabca -
Šime Radovčić, 1960.
(Premilovac, 14. st.)
Prije više godina otisnuo sam se niz
najdražu avanturu, tako sam tada mislio,
i ne pomišljajući kako će biti skup ulog
i kako se nikada neće vratiti vrijednost
uložena truda.
„Što ti o tome misliš?“, pitao sam Tošu
Dabca na visijama Bosne, Hercegovine,
Dalmacije, Crne Gore, Sandžaka, zapad-
ne Srbije... kada smo, nezaštićeni, dobi-
jali nebesne kugle u glavu, kada se drh-
talo od hladnoće i umora, kada su samo
čobani u zlehudim suhozidinama, bajta-
ma ili savrdacima kadikad mogli pružiti
skromnu pomoć.
„Djeco, ovo nije lako izdržati!“, od-
govorio bi čovjek srednjih godina, polu-
sijed, „bagljiva“ koraka – bolovao od spo-
ndiloze, situiran, slavan, nosilac mnogih
nagrada i priznanja.
Tada viši kustos Zemaljskog muzeja
u Sarajevu, moja i Tošina šefica, rukovo-
diteljica, stroga prema svemu i svačemu,
a naročito prema nama dvojici, i Nada
Miletić bi drhtavim glasom izustila da
je to sve nemoguće izdržati.
Tiho, da me njih dvoje ne čuju, mol-
beno bih parafrazirao nepoznata romskog

68 4/8/2023 STAV