Page 70 - STAV broj 439

KULTURA

kartoteke nezaposlenih, prazno laprdanje
i žvrljanje usaljenih poslodavaca, sve...
Čovjek taj Dabčev, čini se, vjeruje u
svačiju vječnost, ali ne i u svoju. Zbunjen
je. Uplašen „do kosti“. Kao da vrijeme ne
postoji. Njemu je potreban samo trenutak.
To je trenutak njegova veličanstva KRU-
HA. Samo što se nije vinuo u visine. Ili
se, poražen, strmoglavio u svoje vlastito
ništavilo. Kao da je stigao s one strane
vremena. Zlopaćen od rođenja, ponikao
iz gladi i poniženja, iz strahova i muko-
trpnosti, nepriznatosti, taj Dabčev „po-
danik“, „opslužnik“, kako da ga nazove-
mo, samo što se nije pretvorio u pjevača
tužaljke, tako bi se reklo u prvi mah...
Da, a ko je taj čovjek? Mogli bismo se
priupitati. Kako je ime njegovom bolu?
Krasi li ga klasno korijenje? Koje? Od koje
mu boljke boluje pravda, nepravda, umr-
tvljena solidarnost, pometnja, ogorčenje,
san, sumnja, nesanica, izgubljen osmijeh?
Tošo Dabac se od kamere nije nikad
odvajao. Iz mnoštva je gradio pojedin-
ca, a iz njega – simbol nečeg ljudskog
samo prostor pustare kako se obično misli, vremena; djeco moja, ja nisam opremljen i pjesničkog. Historijsko-filozofskim i
nego i likovni motiv. Gavranovi iznad za lov na medvjede! sociološkim razmatranjima i dilemama
nas. Šteta, projurili su. Tošina kamera Ožiljke vremena, odlaske bez povratka, u okviru svoje kamere prilazio je anga-
nije strojnica da bi i njih „rešetala“ kad se surove pjesme nasilnika, strah od svega žirano, svemu davao strastveni treptaj,
prohtije „egzekutoru“. A ravnice dolje u i svačega pa i strah od straha, prazninu, integralno stanje uzbuđene psihe, nagon-
udoljici? To su samo bezlični ponori. Rav- zaljubljenost u sjetu, svakojake krikove sku težnju da se iskuša u posebnosti ili
nica nije ni litica, a ni nebo. Nemoguće je fanatika, varalice, neostvarene nade, kako vlastitosti kazivanja, a sve u humanoj te-
ikoga uhvatiti na prepad. Kako „složiti“ snimiti taj sveživot? Ne bi li bilo lakše žnji da se snagom svjetlosnih elemenata
sve te kosture od kamena? Što činiti sa prodrijeti u kuću duhova? pripomogne rekonstrukciji historijskih
suhomeđama? Tošo bi sve strpao u svoju Inspirirana moralnim i, donekle, me- određenja patnje, čovjekove neusavrše-
kameru a, prokleto, ne ide! Pejzaž bježi tafizičkim Zlom, dramom izgubljenosti, nosti, atavističkih poziva za buđenje ta-
kao pjesniku stih. I pejzaž ima svoju in- bijedom i bespomoćnošću bosjaka, umjet- mnih sila koje čovjeku zlurado priprema-
dividualnost, ne možeš ga krojiti prema nost Toše Dabca – raznolika, višeznačna, ju uništenje. U svakom slučaju, njegov
tehničkim mogućnostima svoje kamere! složena, bujna – nudi više slojeva čovjeko- „heroj“ je ovaploćenje straha od samo-
Kako snimiti pećinu koja skriva svoje postojanja, a i način opservacije njegova će, ali i uvjerenje poduprto odlukom da
ptice? U nedogledu je: pustoš. Kako sni- djela koje podjednako uspjelo prati sud- se na strašnom mjestu mora opstati, bez
miti nedoglednu pustoš? Ukazao se brdo- binu i „razbojnikâ“ i „svetaca“. obzira na to što u prostoru življenja ima
vit ćuvik kao bradavica na nosu. Stani!... Iz zbirke likova Toše Dabca nije teško opasne uskoće i pretjerane netrpeljivosti,
Vozač zaustavlja vozilo. Ne to više nije prepoznati čovjeka koji će čovjeka ubiti mnogo alogičnosti, čudesnosti, blesavluka
ONO. U svakom lučaju Tošo bi želio da samo zbog nekoliko centimetara slučajno pomiješana sa suicidnim porivima.
pregleda gume – da se popiški. Vraća se u uzorane susjedove međe, još lakše vozača Ne samo u ciklusu „Ljudi s ulice“,
vozilo i odmah pita: zašto ljudi, hodajući taksi-automobila koji će, u vandalskoj žur- takav je i kad se bavi gradovima, selima,
zemljom, kadikad ne poglednu i u nebo? bi za besmislenim bogaćenjem, usmrtiti pejzažima, sakralnim objektima, zanati-
Na nebu ima toliko značajnih, veličan- nedužna pješaka i pobjeći bez grizodušja. ma, stećcima, krajputašima...
stvenih pejzaža? Kako sve to oblikovati Mnogo je onih kojima su „pluća bolna“ „Ono što je čudesno u fantastičnom je
uzanim pendžerima fotokamere?... Ako i kojima je uvijek bila „tužna nedjelja“. u tome što više nema fantastičnog, postoji
snimamo groblja, gdje su grobne vrbe? Građani ne samo da krivotvore moral, samo realno“, pisao je Breton u jednom
Krenuli smo da snimimo kulturu jednog svoj moral, nego i novčanice! Krivotvore od Manifesta.

Tošo Dabac nije ostao pokošen na Treskavici, ni na visijama Prenja, izdržao je sve napore i nedaće
unatoč uporne, mučne, dosadne bolesti, dosta se napješačio i nadisao čista zraka, nagledao stasitih
brđanki i brđana, o da, i nasnimao likova, pejzaža, gradina, grebnika iz raznoraznih vremena od
rimskih stela do najskromnijeg grobnog biljega nesretne ljepotice pastirke iz prijepoljskog kraja
koju, daleko od kuće i bilo kakvog skloništa, u vrijeme žestoke oluje ubi grob. Obišao je mnogo
staza i bogaza da bi u svibnju 1970. završio sva putovanja i odložio kamere, ostavivši impozantno i
dragocjeno djelo od nekoliko stotina tisuća negativa, pa se iz Basaričekove 3 preselio na Mirogoj.

70 4/8/2023 STAV