Page 71 - STAV broj 439

Premda se Tošo Dabac nadrealizmom Popeli se na uzvisinu da golemim apa-
nije bavio u okviru svoje umjetnosti, ne ratima i nekim „tepsijama“ – blendama
bar manifestno, ne odveć prepoznatljivo, „skinu“ staro groblje.
nije mu nikad okrenuo leđa. Obaviješten Kao da i sad gledam Tošu Dabca. Duša
intelektualac, prihvatio je samo ono real- u nosu. Znoj. Mučno uspinjanje. Noge se
no, ako je moguće objasniti što je u nadre- skrate na čeperak, a srce namah postane
alizmu REALNO. Tako s njima nije bio čaktar, zvoni li – zvoni, preskačemo mno-
„organizacijski“ povezan, u tom smislu ge pragove usamljenosti, s nama je gluha
Tošo Dabac je bio i ZEMLJAŠ, pa hrvat- tišina, zvono se razliježe, ako nije sjeverac
ski ekspresionist, u svakom slučaju slikar ili ljuti istočnik, jest – tvoje vlastito srce,
socijalnih stanja u balkanskoj zemlji Bogu jer niste navikli da se nalazite na ovolikoj
iza leđa u kojoj su grubost, surovost, mu- visini, dosadno je to zvonjenje, nije lako
čilaštvo bili sinonimi življenja. Neumorni izdržati: Bogu dušu, Bog je neće, nije mu
radenik, izuzetno radoznao duh, kadikad i potrebna tvoja zadihana duša. Nema pomo-
hrabar „egzekutor“, pravi historičar i so- ći, u grudima zvone golema zvona. Vidik
ciolog, sa svojih nekoliko stotina hiljada raspukao kao ružin pupoljak. Oči bi da se
negativa – muzej, još jednom: MUZEJ, pomame od čudesnosti i primamljivosti ruka koja je izvirivala iz zemlje. Pozdrav
golema vrijednost, još neistražena i ne- pejzaža: mora da je tu negdje rođena prva suncu. Nostalgija davnašnjeg pokojnika
obrađena vrijednost, značajno ime naše ljepota, a ti ne možeš uživati, jer je tvoje za vječno mladim suncem. Fotomaterijal
kulture kojemu će vrijednost na burzi lje- rođeno srce sili da brekćeš kao ovca pod je nestajao kao da su ga gutale brđanske
pote neprestano rasti, mada osnovno po- runom i da plaziš jezik na isti način kao krave. Umjetnik je bio uzbuđen. Verao
čelo njegove umjetnosti nikada nije bilo: što kamen, prijatelj tvoj, ispušta jezičavu se uz stare grebnike, svađao sa sjenama,
ljepota, ne bar tip one ljepote stvorene da jaru kad mu dojadi vrelina sunca. iznalazio rakurse, žalio se na viševjekov-
slavi neke oči, usne, sise, noge, zadnjice. „Možeš li?“, pitam Tošu, a i sam jedva ne lišajeve koji imaju običaj pokriti reljef.
Do nekropola stećaka obično smo sti- koračam. Doista, bez pretjerivanja: duša je Lišen svake vjere u transcendenciju, nad-
zali iscrpljeni, oznojeni. Nemoguće je za- u nosu, iz nje samo što nije izletio golub grobnom mramoru „ulazio ispod kože“.
boraviti Staro Selo između Jajca i Donjeg i vinuo se u neizmjerna prostranstva. Za Nije tragično samo ono što je prošlo prije
Vakufa. Selo lebdi odmah ispod orlovih okrepljenje ne bi pomoglo ni pečenje od nekoliko vijekova. Kao i svaka moderna
krila. Nema u njemu svinjskih kreme- divlje patke. Za nama se sjenke šunjaju kao umjetnost, zar i njegova, umjetnost Toše
nadla s pečurkama i kolača nadjevenih pseći repovi. Da bih ga osnažio, pričam o Dabca, nije „utemeljena na izgubljenoj si-
kremom od badema. Do birtije je daleko rekordima, ljudskim sklonostima, potre- gurnosti prisustva?“ Ipak, život nije doli-
kao do groba srednjovjekovnog feudalca bi da se iskaže snaga, spretnost bića i ime. na plača, a ni smrt stravična izvjesnost iza
Radojice Bilića. Došljak je na onoj visiji Jedan šaljivdžija je, neprimjer, u inozem- koje nema ničega. Zar ne, smrt nije kraj.
rijedak gost. Odmah se seljani sjate mi- stvo putovao isključivo na štulama... Kad I kamerom se može ići rubom sna i jave.
sleći da je stigla ekipa Zavoda za derati- se vratio s duga puta, punica mu slomila Da nije bio takav, Tošo Dabac se ne bi
zaciju, dezinfekciju i dezinsekciju, kad nogu... Drugi prijatelj daljina obišao je uspješno pentrao visijama i na kraju ovla-
ono: fotografi! Neki čudni ljudi koje, eto, svijet na cirkuskom biciklu s jednim kota- dao vrhovima svoje umjetnosti.
zanima i Staro Selo ispod orlovih krila, čem... Junačina je na svojim leđima nosio U fokus bi ulazila narodna tradicija,
a uslikavaju džabe, bez ijednog novčića! konja, pa se s konjem na leđima popeo na etnografija, običajnost, svakodnevno živ-
drugi kat... Valjda ćemo i mi naše kamere ljenje. Klinovi, svuda klinovi po suhozidu.
i blende nekako „dofurati“ do nekropole Kao da služe za klupčanje zmija. Eno ih
slavnog pjesnika i klesara Veseoka Kuku- iza obješenih kotlića, kablića, kašikarnica,
lamovića. O da, mi ćemo svakako izdržati. preslica, gunjeva, trklji za sušenje obuće,
Ako je redovnica stazu od Beča do Pariza kotlova, štapova, veriga. Tu je sve zlat-
svladala četveronoške, zašto i mi ne bismo nim sjajem osjajeno: barilo, kozlina, lice
savladali to nešto malo uspona?! Ljudsko domaćice. Jedva se nazire koš i u njemu
iskustvo je složena stvar. Dugo pamti. Ono neki jad žita. U suhozid zabodene drvene
se dobro sjeća onog odvažnika koji je za šez- kuke. Nema potrebe da se kućanica ispri-
deset i devet sati bez odmora propješačio čava: sve to pripada Tošinoj kameri. On
ni manje ni više nego tri stotine šezdeset i nije došao slikati samo ljudske likove.
i osam kilometara, dok je drugi „čudak“ Tošo Dabac je bio istinit, izvoran čo-
sličnu razdaljinu savladao u rekordnom vjek i umjetnik. Njegova kamera je au-
vremenu biciklom u ležećem položaju. tentično bilježila svoje vrijeme. Nije bio
„A i mi izgledamo kao neki čudaci!“, slikar samo zagrebačke sirotinje. Socijalni
smije se Tošo. motivi, imanentni oku njegove kamere,
Toga dana se Tošo Dabac nafotogra- hranili su se i drugim sredinama. Niti je
firao kao rijetko kada. Na mramorima je Tošo Dabac bio kabinetski umjetnik niti
pod utjecajem sunčanog svjetla bilo sve je njegova fotografija samo kabinetska
živo: slova, krinovi, životinje. Na kraju fotografija. Iz trapavih i transparentnih
krajeva i – samoća. U kadar su ulazile le- tjelesa, neovisno o tome gdje su nastajala,
teće ptice. Brđani se najatili. Radoznalo Tošo Dabac je izvlačio ljepotu duhovnosti,
promatraju, šute. Osjetili su da prosijed misao, bol, patnju, strah, a i društvenu svi-
čovjek dobroćudna izgleda s fotokamerom jest, spoj privatnog i općeg interesa, spoj
u ruci dubinom i punoćom ličnosti nadvi- „grešnog“ i „pobožnog“ bića.
suje sve na ovom uzvišenju. Uzbudila ga je Zagreb, ožujak ‘82. n

STAV 4/8/2023 71