Page 67 - STAV broj 307

KRIVO SRASTANJE

Kad ti je svega dosta
DA ME JE ZAISTA

UVRIJEDIO, PREBIO

BIH GA USRED DŽAMIJE

Nije on mene uvrijedio, jer da jeste, ali zaista da jeste, prebio bih ga
usred džamije, a zatim sjeo u neki ćošak i mirno sačekao policiju
i hitnu. Zastao je i zaprepašteno me pogledao. – Stvarno bi to
Piše: uradio?! Prebio bi ga usred džamije?! – Sigurno. – Pa, čovječe,
Sadik IBRAHIMOVIĆ
džamija je sveto mjesto!? – Ljudsko dostojanstvo također.

jedio je u džamiji tik do mene, Nakon džume, prilazim liku s početka – To uopće nije uporedivo.
on, usputni poznanik i, pride, priče i pozdravljam ga. Kratko me pogle- – Itekako je uporedivo. Džamija je sred-
tad to nisam, doznat ću koji mi- da, blijedo i nezainteresirano, ne otpozdra- stvo, a ne cilj, cilj je Bog, a kad se nečije
Snut kasnije, silnik, asija, bezo- vi, okrenu glavu i nastavi dalje. Zastadoh dostojanstvo, odnosno čisto i Bogu odano
braznik. Trebao mi je za nešto, zapravo, kao skamenjen. Zaista nisam očekivao srce, bezrazložno rani i povrijedi, nebesa
trebala mi je samo prava i provjerena in- takvo šta. Nesviknut na ovakva krajnje se uskomešaju. Zato i pitam šta da mu ha-
formacija, a znao sam da on to zna. Ništa primitivna nipodaštavanja, ostadoh kao lalim, jer, osim možda sebe, a da toga nije
krupno niti tajnovito, tek da ne lutam od zakovan još koji trenutak usred džamije i svjestan, mene uvrijedio nije.
vrata do vrata, tek da me uputi na pravo ispratih hulju ledenim pogledom, ledeni- – Možda je tako, možda... Nego, pretje-
mjesto, na prava vrata na koja ću pokucati jim od kuća onih koji lože sve i svašta ne rali su, brate, s ovim sergijama, nadavat’ im
i dobiti željeni odgovor. bi li ih nekako ugrijali. Istodobno, pažlji- se ne može, a narod se smrzava u hladnim
Slušam hutbu oborene glave zagledan vo osluškujem kako će na ovaj primitivni kućama. Pa, dosta više, pobogu, dosta je
u floralne motive na tepihu. Uvijek isto. atak reagirati moj ego iliti nefs, zašuškan bilo – reče ljutito, pozdravi me pokretom
Pare. Hodža, koji se, uzgred rečeno, do dža- i pritajen u nekom od zakutaka duboko ruke i skrenu u svoj sokak.
mije dovezao u skupocjenom automobilu, u meni. Ništa. Šuti. Ni mukajet. Dobro Prilazim mojoj kući, hladnoj, ledenoj,
bez okolišanja traži pare za pomoć učeni- je, pomislih, i krenuh da se pozdravim s vatru tog dana nisam ložio, rano sam iza-
cima tuzlanske medrese. Oko mene tihi prijateljima i poznanicima koje, jer svako šao iz kuće. Valja sad ući u tu ledaru, a dok
žamor, gunđanje, nezadovoljstvo... Hodža se svojim deveratima zabavio, uglavnom se kuća ugrije... U susjednoj avliji, zasipan
sve to, dakako, čuje, ali nastavlja i veli da viđam samo petkom. Nakon kratkog raz- sitnim snijegom i bez kape na glavi, kom-
je medresa najelitnija tuzlanska škola, da govora, propitivanja o zdravlju i veselju šija E. korača naprijed-nazad s rukama na
je izvorište svima nama prijeko potrebnog kućne čeljadi, poneke usputne pošalice i leđima i cigaretom u ustima.
znanja, da smo bez znanja, kao narod, kao tihih, bezglasnih osmijeha, rasipamo se – Merhaba, E.! Kako si?
muslimani, pogubljeni, dezorijentirani... svako na svoju stranu. – Evo, vidiš! Sve ti se samo kazuje.
Velim, slušam ga oborene glave i pitam Kući se vraćam s dobrim komšijom – Opet zabrana pušenja u kući?
se da li zna da najmanje dvadeset prisut- i usput, u nekoliko rečenica, pričam šta – Opet. I, samo da znaš, stvarno mi je
nih džematlija nemaju kod kuće nikakav mi se desilo. svega dosta.
ogrjev, da, a da bi ugrijali ledene kuće i još – Ma, pusti to! Preiskusan si ti čovjek – I tebi?
ledenija srca, smrznuta srca uslijed ljudske da bi te takvo šta iziritiralo! Halali mu i – Šta i meni?
bešćutnosti i institucionalne nebrige, lože to je sve! – Ništa, ništa! I stavi kapu na glavu,
automobilske gume, plastiku, dronjavu – Šta da mu halalim? prehladit ćeš se!
odjeću i obuću i uopće sve što može gorjeti. – Pa, ako ćemo pravo, uvrijedio te je. E. samo odmahnu rukom, ja uđoh u
Znam ih poimence i gledam u njihova Eto zašto halal. užasno hladnu kuću i, prije no što počeh
ispaćena lica. Šute. Ne gunđaju. A i zašto – Griješiš. Nije on mene uvrijedio, jer ložiti vatru, sjedoh nakratko da predah-
bi? Svjesni da su napušteni, zaboravljeni, da jeste, ali zaista da jeste, prebio bih ga nem. Gledam kroz prozor u sitan snijeg
pušteni kao šteta niz vodu, ne žale se, ne usred džamije, a zatim sjeo u neki ćošak i koji neštedimice pada i bljesnu mi nepri-
kukaju, a kako se njihovo tegobno stanje mirno sačekao policiju i hitnu. jatna primisao kako je i meni odavno svega
godinama ne mijenja, niti ga, kako rekoh, Zastao je i zaprepašteno me pogledao. dosta, a odmah potom i druga, kuražna,
bilo ko nastoji promijeniti nabolje, ovi – Stvarno bi to uradio?! Prebio bi ga motivirajuća: Pa šta s tim? Kakva korist
uglavnom ostarjeli ljudi pretvorili su se usred džamije?! od toga? Nikakva, baš nikakva. Valja ići
u golemu, pregolemu šutnju, šutnju koja, – Sigurno. dalje, a bit će što biti mora, pa, onako sle-
onom ko je zna prevesti i iščitati, zorno – Pa, čovječe, džamija je sveto mjesto!? đen, ustadoh i prihvatih se posla. Tako se
kazuje sve, ali baš sve, nama o nama. – Ljudsko dostojanstvo također. to radi. n

STAV 21/1/2021 67