Page 70 - STAV broj 176

Nekadašnja fabrika namještaja u Jasenici Partizanski muzej
u Jasenici

to malobrojno stanovništvo koje se ovdje vratim ovdje na rodnu grudu i tu umrem. Milan radi u šumi za najnižu plaću, ali
vratilo zapustilo i ostavilo da propada u Džaba im sve ono tamo, ja volim ovo svo- dovoljnu za njega i njegovu Ranku. Je-
korovu i rastinju”, kaže Salih. je. Tu sam odrasla, provela djetinjstvo i dino što, kaže Milan, nema ljudi, a za to
za ovaj kraj me vežu lijepe uspomene. krivi politiku, najviše srpsku, koja ih je
Lušci-Palanka drugo je mjesto po ve- Meni je dobro, samo nemam s kim po- dovela do ovog na čemu su sad.
ličini i tu je prije rata bilo najviše stanov- pričati. Ovdje blizu mene nema niko. “Radim u privatnom šumskom pre-
ništva. Danas je to mrtvo selo u kojem Ne znam ti ja, sinko, ništa od toga šta je duzeću. Nije lako za mene, čovjeka koji
živi pokoji starac i sredovječna familija. ovo bilo. Nemoj mene u to, Boga ti lju- prelazi šest decenija života, ali mora se,
U selu rade jedan kafić i prodavnica. Ima- bim. Voljela bih da se ništa nije desilo. nema druge. Još malo pa u penziju. Što
ju manju poštu i ambulantu u koju ljekar Samo nam je zlo donio taj prokleti rat”, se tiče nas, za nas je život već gotov. Mi
dolazi nekoliko puta sedmično. Čovjek priča baba Zora. smo jednom nogom već u grobu, ali je ža-
srednjih godina, predstavio se kao Dra- losno što se ovo sve desilo zbog omladine
gan, ne želi da se fotografira. Nije voljan Uz cestu se može susresti samo po- koja, uprkos svim obećanjima, mora ići
za priču. Na primjeru Lušci-Palanke ja- koji pješak. Uglavnom starije osobe koje van Bosne i Hercegovine. Ovo je prije rata
sno se vidi sva pogubnost fašizma i na- odu do trgovine ili prošetaju do komši- bio bogat kraj. Imali smo rudnik, školu,
cionalizma koji u ove krajeve nije donio je da ubiju dosadu. Penzioneri su većin- dolazili su nam školske ekskurzije u obi-
ništa osim nesreće i bijede. sko povratničko stanovništvo koje živi u lazak partizanske tvornice oružja koja je
ovim selima. Omladine nema, tek poneki tu postojala u ratu. Sve uslove smo imali,
Na izlazu iz Jasenica u dvorištu kuće, bračni par srednjih godina. Djece je vrlo a danas nemamo ništa što bi ljude vuklo
koja se nalazi uz samu cestu, sjedi usa- malo, pa većina lokalnih škola ne radi. da se ovdje vrate i nastave živjeti”, priča
mljena starica. Kao da čeka smrt jer život Samo su neke od njih pokrenute nakon Milan iz Suvaje.
ovdje ne može očekivati. On je već odav- rata, i to zahvaljujući bošnjačkim vlasti- Bošnjaci su, uprkos svemu, ostali oda-
no ubijen, onog dana kada su sljedbenici ma. Iz razgovora s ljudima vidi se da ih ni ideji tolerancije i suživota, ali svjesni
ideje Radovana Karadžića krenuli u krva- politika ne interesira i da su razočarani u da je historija najbolja učiteljica života i
vi pohod protiv svojih komšija Bošnjaka. srpske lidere koji su ih slagali i prevarili, da ih isto zlo ne smije zadesiti više puta.
ostavivši ih da žive na rubu egzistencije. Poučeni iskustvom agresije na Bosnu i
“Ne čujem dobro, sinko. Moji su u
Republici Srpskoj, a mene vuklo da se

Moji su u Republici Srpskoj, a mene vuklo da se vratim ovdje na Hercegovinu te zločina koje su nad nji-
rodnu grudu i tu umrem. Džaba im sve ono tamo, ja volim ovo ma vršile njihove dojučerašnje komšije
svoje. Tu sam odrasla, provela djetinjstvo i za ovaj kraj me vežu i gorljivi zagovornici ideje antifašizma,
lijepe uspomene. Meni je dobro, samo nemam s kim popričati. odlučni su da budu svoji na svome, žive
Ne znam ti ja, sinko, ništa od toga šta je ovo bilo. Nemoj mene u i rade sa svim građanima ove zemlje, ali,
to, Boga ti ljubim. Voljela bih da se ništa nije desilo. Samo nam isto tako, da nikada ne zaborave činje-
je zlo donio taj prokleti rat, priča baba Zora nicu kako ideje formirane i širene silom
nikada ne donose ništa dobro. n

Baba Zora ispred kuće Crkva u Suvaji

70 19/7/2018 STAV