Page 68 - STAV broj 334
P. 68

DRUŠTVO


          Ratno djetinjstvo (16)


          KAKO SMO BEZ TOMOVE POMOĆI


          KONAČNO UBILI JERRYJA




                                            Da nije zaraze, možda bih ih pripitomio, davao im hranu. Bili bi mi
                                            kućni ljubimci, nužno društvo, kad već vlastitog društva, vršnjaka,
                                            nije bilo, kada sadržaji za mlade ne postoje ili su tek periferna
          Piše: Ammar KULO
                                            tačka u misiji preživljavanja. I nisu izgledali nimalo ružno niti me
                                            bilo strah! Naprotiv, u ovim vremenima zla, progona, uništavanja,
                                            ubijanja činili su se kao prijatelji.

                 ečer je. Početak decembra. Prva
                 ratna godina. Napolju je hladno,
                 gotovo da prelazi u minus. Vrije-
          Vme je loženja, a to u ovim uvjetima
          znači kuburenje, muku s ogrjevom: izre-
          ži, iscijepaj, prosuši, unesi, naloži, naloži,
          i tako po x puta u toku dana, iznesi lug...
          Sve u cilju da se postigne odgovarajuća tem-
          peratura u podrumu, a podrum su tek goli
          zidovi i ploča, i to uzemljen prostor. Mno-
          go je teže dostići željeni Celzijus. Osobito
          ako je ujutro visok atmosferski pritisak pa
          je potpala gotovo nemoguća misija, a i dim
          ne smije biti suviše crn i primjetan! Ne do-
          lazi u obzir potpala uz kocke. Mora biti is-
          ključivo drvo, i to suho, isjeckano na sitne
          komade... Svi ti faktori usložnjavaju iona-
          ko mučnu atmosferu života humanoidnih
          krtica, nas “podrumaša” koji smo odlučili
          ostati živjeti nedaleko od prve linije fronta.
            Mora da smo uspjeli postići koliko-to-
          liko ugodnu temperaturu, atmosferu za
          kakav-takav život, čim smo dobili nove
          sustanare, male crno-bijele dlakave živo-
          tinje, prenosnike virusa, bolesti, štetočine,
          ono čega se užasava cijeli ženski rod bez
          izuzetka, u narodu poznate pod imenom
          poljski miševi... Da nije zaraze, možda bih
          ih pripitomio, davao im hranu. Bili bi mi
          kućni ljubimci, nužno društvo, kad već
          vlastitog društva, vršnjaka, nije bilo, kada
          sadržaji za mlade ne postoje ili su tek peri-
          ferna tačka u misiji preživljavanja. I nisu
          izgledali nimalo ružno niti me bilo strah!
          Naprotiv, u ovim vremenima zla, progona,
          uništavanja, ubijanja činili su se kao pri-
          jatelji. Možda su daleka, bosanska braća   vratima pojaviše se čika Salih i teta Hata.   rat. Nek’ smo zdravo”, reče Salih, zatim,
          planetarno poznatog, umiljatog i mudrog   Djedova generacija, stari kućni prijatelji.  upirući rukom u žućkasto svjetlo žarulje,
          miša Jerryja iz holivudskog crtića.                                  nastavi: “Ovo kod vas je ko u Vegasu. Kod
            Dan se prilično “skratio”. S prvim mra-  RJEŠAVANJE SVJETSKIH PITANJA  nas mrak već od pet sati! Nema ni vode.
          kom, kada tama prekriva u dobroj mjeri   “Izvolite sjesti. Kako ste”, upita mama   Sva sreća da je banja blizu. Možemo nato-
          napušteno, pusto i razrušeno Olovo, po-  vremešne starce koji su tek počeli “uživa-  čiti. Jest da je voda s primjesama sumpo-
          stajući prirodni štit od četničkih pogleda i   ti” svoje penzionerske dane. “Bilo je i bo-  ra, ali je i dalje voda. Struja je problem. U
          napredne optike s okolnih brda, na ulaznim   ljih dana, al’, eto, guramo. Pod starost ovaj   mraku smo evo već više od tri mjeseca...”



         68  30/7/2021 STAV
   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73